Do Dubrovnika i nazad a nigdje za pronać' zrno pameti
Iz njegovog kuta

Do Dubrovnika i nazad a nigdje za pronać’ zrno pameti

Mora da sam zvao stotinu puta prije nego sam ostavio tu jednu vražju poruku na sekretarici za koju sam posve siguran da je nisi ni preslušala.

I onda sam, kako tipično pričao samo o sebi i svojoj potrebi da se objasnim.

Pomislim koliko sranja može stati u 30 sekundi.

Nakon tjedan dana nespavanja, alkohola i pretakanja iz šupljeg u prazno, ustao sam, otuširao se i obrijao bradu, za koju bi ti vjerojatno rekla da je seksi, kupio buket cvijeća i skupio nešto petlje da ti pokucam na vrata.

Sigurno se nisam nadao onome što me dočekalo. Ili da bolje kažem onom tko me dočekao?

Uvijek sam mislio da ne može žena biti tako velika kučka, koliko muškarac može biti egoistični šupak, ali ti si me uspjela razuvjeriti.

Mislim da se u životu nisam toliko brzo okrenuo i vratio u onu istu jazbinu iz koje sam jedva izgmizao sat i po ranije, a onda u pola sata spakirao kufer i otputio se u tri pi*de materine.

Klin se klinom izbija

Sjedim na Stradunu. Sunce prži iako je kraj listopada i kava je dobra iako košta kao da se servira tekuće zlato. Ne marim. Ovo je ionako mjesto za trošenje para i kupovanje zaborava.

A ti si dušo upravo stavljena na listu za odstrel u mojoj glavi.

Vrtim po glavi sve one tvoje priče koje nisam znao čitati jer sam previše vjerovao u svoju igru. Mislio sam da mi jedeš iz ruke, a ti si eto uspješno sjedila na dva (ili više) stolca. I brzo si našla utjehu. Ili sam ja bio utjeha dok si čekala njega?

Vrag će znati.

Mogao bih ovdje analizirati do sutra što se to zapravo dogodilo, ali na kraju cijele te drame u glavi, istina bi i dalje bila ista – ti si u Zagrebu s njim, a ja sam tu, sam s preskupom kavom.

Vadim mobitel i brišem tvoj broj, slike, kasnonoćne selfije i sve ostale pizdarije koje su se skupile, a koje mi frajeri kao ne spremamo i ne čuvamo. Brišem te s Fejsa, Instagrama i svih ostalih društvenih krvopija na kojima si kao hobotnica pustila svoje pipke kako bi me držala na osmatračnici, skupa sa svojim frendicama.

Je**ne čavke.

Tako. Barem je moj virtualni život slobodan. Glava će još neko vrijeme prelijevati iz jedne šuplje kante u drugu. Ali i to će proći.

Ova kava je zbilja sranje. – zaključak je, tren prije nego ustanem i tren prije nego zatilta poruka na mobu. Broj koji sam upravo izbrisao ali ga i dalje napamet znam. Previše sedmica u nizu. Kako nisam naslutio da donose nesreću?

Gledam i klizim prstom po staklu, pokušavajući se natjerati da obrišem bez čitanja. Bezuspješno (u k**ac).

“Lijep buket. Mogao si ostati koju sekundu prije nego si odjurio kao da te vrazi gone. I da. Pozdravio te moj kum (znaš frajer na vratima).”

Gledam. Šutim. Čitam još jednom. Mislim si – Sereš mala.

Deset minuta kasnije, čupam zadnju lovu na bankomatu i kupujem kartu za Zagreb.

Drama je teški shit. Teški shit. Kako sam se ovako uvalio? Nije vrag da sam zaljubljen u curu koja me voza?

Jesam li?


Ne kaže se bezveze: “Tko nema u glavi, ima u nogama.” – Doslovno u mom slučaju.

Mario Krasnik

Komentari

Neki baner