Ljubav će se vratiti kada promijenite svoja očekivanja...,Vjerujte mi, na kraju dana ništa se ne može mjeriti s poljupcem za laku noć
Iz njegovog kuta Popularno

Vjerujte mi, na kraju dana ništa se ne može mjeriti s poljupcem za laku noć

“Tata, stalno si namršten i zabrinut”, izgovorio je moj mlađi sin, ozbiljnog pogleda iznad kojeg su se nadvile male stisnute obrve.

Rekao je to nekako promišljeno, kao da je to zaključio nakon duljeg razmišljanja, uzevši u obzir sve druge olakotne okolnosti.

I valjda mi je baš zato u tom trenutku to više nekako djelovalo kao presuda nego kao opaska promatrača.

Udarilo me to nenadano i silovito poput bure prije svitanja, kao prva snažna jutarnja kava, kao petarda bačena pod noge.

A sve što sam uspio na to odgovoriti je bilo: “Stvarno?”

“Da, tata, stvarno. Uvijek misliš samo na posao.”

Zar me uistinu sin vidi kao namrštenog, ozbiljnog oca čiji je pogled uvijek negdje izgubljen u dubini monitora?

Kao neku pogrbljenu osobu za stolom koja više niti svojim perifernim vidom ne primjećuje ništa oko sebe nego je samo priljubljen uz svjetlo ekrana poput prašnjavog noćnog leptira?

U redu, možda sam malo predrastično shvatio njegovu poruku, ali je dugo vremena nisam mogao izbaciti iz glave, jer, što sam o njoj više razmišljao, to mi je postajalo jasnije koliko se lako možemo izgubiti u labirintu naših prioriteta.

Iako je svima nama sreća onih koje najviše volimo uvijek na prvome mjestu, često dozvoljavamo da sve ono što nas uopće ne čini onime što jesmo, zasjeni i baci u drugi plan upravo sve ono što nas zapravo čini sretnima.

Želim li se poistovjetiti sa svojim poslom, sa mišljenjima i stavovima koji vanjski svijet ima o meni, sa odobravanjima ili kritikama osoba izvan mojeg kruga ljubavi i sreće ili se želim poistovjetiti sa svojom ulogom oca, supruga, ljubavnika, prijatelja i osobe koja želi impresionirati i biti impresionirana dobrotom, iskrenošću, inteligencijom, djelima i razumom?

Odgovor je kristalno jasan.

Zašto onda dozvoljavamo da nam brojke koje nisu dovoljno visoke, da nam šef koji nije dovoljno sretan ili političar koji ne vidi dalje od svojeg nosa – da svi oni imaju dohvat sve do našeg doma, da nam i dalje sjede na ramenu kada smo pred onih zbog kojih nam ništa u životu nije teško napraviti?

Mora nam u svakom trenutku, u svakoj sekundi biti jasno da smo mi slika u očima naše djece, toplina u srcu osobe koja nas čeka raširenih ruku, mi smo glasan smijeh na ustima naših prijatelja, mi smo dodir na ramenima naše obitelji.

Mi smo puno više od imena i titule na našim vizitkama.

Sreća se ne mjeri veličinom ureda, brojem nula na izvatku od plaće ili bojom kreditne kartice. Ona se mjeri  trenucima kada promatrate voljenu osobu kako bez razloga pjevuši, mjeri se u trenucima kada vaš sin zna da ste na tribinama dok zabija svoj prvi gol. Mjeri se trenutkom kada dobiješ zagrljaj koji ima poruku za tvoje srce.

I na kraju dana, niti jedna poslovna analiza, niti jedna pohvala i kritika šefa, niti jedan propali projekt, niti jedna reforma, niti jedna ostavka političara, niti jedno zanovijetanje susjeda, niti jedan izgubljeni mobitel ili ogrebotina na autu – ništa od toga ne može se mjeriti s jednim običnim poljupcem za laku noć i raširenim rukama utjehe onih koje volimo, čuvamo i nad kojima bdijemo.

Jer ja zapravo imam nekoga kome sam najvažniji u životu. Treba li nam išta više?

Damir Naumovski

Komentari

Neki baner