Drage moje, naš najveći problem nisu muškarci, već zapravo žene koje mrze žene!
Popularno Tridesete

Drage moje, naš najveći problem nisu muškarci, već zapravo žene koje mrze žene!

Sjedim tako nedavno na Cvjetnom, na kojem sam se slučajno našla jer sam morala vaditi papire za koje nisam znala ni da postoje, a kamoli da će mi u životu trebati… i razmišljam kako će me ovjera kod bilježnika koštati k’o suho zlato, dok promatram naslov koji strši s novina, slučajnog suputnika u vremenu i prostoru, koji eto ovdje ‘chilla’ kao i ja i pijucka svoju kavicu.

Naslov glasi:

“Kako biti moderna trendseterica poput onih s Instagrama?”

Tri put okrenem očima i podignem pogled prema nebu. Još uvijek radije sjednem na terasu i pijuckam kavu, iako svi oko mene cvokoću zubima. Ali proljeće je daleko i uskoro će doći dani kad ćemo se gurati po tijesnim ‘kafanama‘ i prisjećati se kako izgleda nebo bez oblaka. Zato koristim svaki tren na zraku i dobru volju konobara da mi ovdje posluži kavu.

Vrtim po glavi glupi naslov i pitam se, zar itko vjeruje da postoji ta idealna “trendseterica”? Ta neka žena koja je sve podredila tome kako izgleda i kako je uskladila štikle, torbu i fejk osmijeh na usnama?

I zašto nam se konstantno nameće taj neki ideal? Zašto toliko težimo tom nekom friziranom ‘savršenstvu’? I koga zapravo zavaravamo?

Zašto je prestalo biti normalno biti jednostavno svoja? Zašto je to dosadno? Zašto stalno moramo glumiti da težimo tim fotošopiranim idealima, koji po meni iskreno uopće nisu idealni?

I ovdje ne govorim samo o fizičkim atributima, govorim o imageu žene koja je hodajuća marka i plakat istovremeno. Ženi koja stalno mora biti samouvjerena, odrješita, uporna i proračunata?

Cat walk, kučka stav, Chloe torbica i balayage tehnika na kosi, 5000 ‘frendova’ na Fejsu i “mwa, mwa” u oba obraza kad se dvije ‘frendice’ sretnu slučajno u gradu pa se odmjeravaju od glave do pete… tako izgleda prosječna trendy purgerica koja za najtmurnijeg dana u godini, nosi brendirane cvike da bi mogla u miru pogledom skenirati svijet oko sebe. I sipati otrovne strelice. I komentirati druge žene po društvenim mrežama, a sve kako bi samu sebe zavaravala da je tako sretna. Jer ona je svoja, moderna, emancipirana, realizirana žena, spremna za New York!

I svijet čeka samo nju!

Yeah right.

Istina je potpuno suprotna, jer istinski sretna i realizirana žena nema potrebu nikome ništa dokazivati, za nikoga se sređivati, zbog nikoga ništa glumiti a još manje komentirati, vrijeđati i na ikoji način degradirati drugu ženu. To se zove zrelost.

I takvih je žena nažalost još uvijek premalo. Iako većina brije na feminizam i emancipaciju, na nekakvu solidarnost i “woman power”, stvarnost nas šokira lošim brojkama.

Većina tih nerealiziranih skrile su se pod krinku “frendica”, “dobronamjernih” kolegica i suradnica, poslovnih partnerica ili susjeda. Većina njih u nekom je trenutku bila draga, slatka i ‘pri ruci’ da sasluša tvoje probleme i drame, ali je samo zapravo vrebala tren kada će sav svoj otrov sasipati u tvom smjeru, oblajati te pred društvom, ismijati na Fejsu, pisati o tebi beskrajno duge statuse i nazivati te kojekakvim imenima, dok će samu sebe uvjeravati kako je to što ona radi okej, ispravno i zapravo ‘društveno neophodno’, jer je baš eto ona odabrana od strane Babe karme da ide svijetom i dijeli pravdu.

Istovremeno će se pozivati na feminizam i žensku solidarnost, iako zapravo uopće ne razumije te riječi.

Čitajući nedavno komentare na jedan tekst moje sestrične, koju u virtualnim vodama poznajete pod alijasom Viktorija Herak, shvatila sam da je ženska solidarnost samo mit!

Bio je to tekst u kojem se ona po ne znam koji put osvrnula na tematiku slobode izbora, pobačaja, nasilja nad ženama i naše društvo koje je zatvoreno, uskogrudno, crno i potpuno zatvorena uma.

Ispod njenog teksta iskakali su većinom ženski komentari.

Komentari u kojima su žene otvoreno nazivale druge žene glupima. U kojima se umjesto suosjećanja prema žrtvama silovanja i nasilja, moglo čitati samo puno zlobe, samo puno zaostalosti i samo puno onog stava ‘sama si je kriva’ ili ‘što je hodala u minjaku’ ili jednostavno ‘žena je – kriva je – nek šuti’.

Da, pojavio se tu i pokoji muški dezerter koji je sipao svoje strelice ali i pokoji junak koji bi mu dobrano spustio. No suštinu hejta usmjerenog prema ženi, plasirale su žene. Svih dobi, svih mogućih zanimanja i svih mogućih frustracija koje nose u sebi.

Bilo je među njima i kućanica i “trendseterica” s Instagrama.

I nijedna od njih nije shvatila da su one zapravo srž problema što živimo kako živimo. Nijedna od njih nije uspjela detektirati problem u svom devijantnom pogledu na svijet. Nijedna od njih nije dokučila da ti džabe sve Chloe torbice svijeta, ako kćerki govoriš da je glupa, ako joj braniš pravo na izbor, ako pristup netu i tipkovnici koristiš tako da vrijeđaš druge žene, ako uhodiš susjedu samo da bi ju mogla olajavati i ako se s frustracijom u sebi ‘baviš’ tako da je liječiš na drugim ljudima, osobito ženama.

Nijedna od njih nije mi izgledala u tom trenu ni emancipirano, ni trendi ni lijepo, ma kako god da zapravo izgledaju, ma kako god da se odijevaju i ma koliko god da su uspješne.

Drage moje, naš najveći problem nisu muškarci, već zapravo žene koje mrze žene!

A takvih primjera je naprosto posvuda.

U eri kad se new age rad na sebi plasira kao nešto što je “must have i must do” i kad svi ‘sve vole i razumiju’ i mantraju, meditiraju, tapkaju i ‘privlače’ obilje, pa se onda čude kako im ne ide i kako osciliraju, nameće se pitanje razumiju li ljudi, da mi samo ubiremo plodove svog postupanja prema drugima?

I da razumijevanje i solidarnost nisu fraze, floskule kojima se suludo razbacujemo u virtualnim vodama, dok u stvarnosti živimo kao hodajuće tvornice mržnje i netrpeljivosti?

Zbog toga su te idealne žene, te napirlitane ikone, te isprazne fasade, upravo to – fasade. Ne postoje. I nijedna ih trendi tehnika farbanja, nijedna krpa, nijedan ruž, štikla i torba neće pretvoriti u realizirane žene, sve dok one ne zavole istinski sebe, s vrlinama i manama, dok ne prihvate i sebe i svijet oko sebe onakvim kakav je, bez potrebe da mu lijepe etikete.

A ja sam im to poželjela, dok sam sjedila u starim trapkama, hoodici koju sam dobila od sestrične, bez grama šminke na faci i pila svoju običnu nesicu, koju sam odbila pofotkati za Instagram kako bih se ‘tagala’ i svima pokazala da sam bila tu u žiži, na špici… gdje god i kako god.

Jer život… on se ionako događa daleko od ‘svijetla’ društvenih mreža i popularnih društvenih zabluda.

S tim u mislima, ljubi Vas M.

Komentari

Neki baner