Pješčana ura
Život

Pješčana ura

Nije znala koliko dugo je sjedila za kuhinjskim stolom. Zidni sat je tiho kuckao negdje iza njezinih leđa, a kava u šalici ispred nje postala je hladna crna tekućina u kojoj je nejasno vidjela svoj lik. 

Svaka bol, svaka nemoć, počinje i završava u njezinoj glavi. Ono čemu pridaš važnost, čemu dodijeliš moć, na kraju ima moć nad tobom. Razumjela je to, a opet je dopustila da se sve dogodi. Skupljala je pogrešne ljude, beskorisne stvari, žalila za svime onime što nije dostojno žaljenja. Ali nije učinila jedinu stvar koju je trebala. Prihvatiti.

Sanja, nazovimo je tako, jer prava imena uvijek skreću pozornost s onog bitnog, otkrivaju identitet, ali skrivaju dušu iza fasade, je posvojena.

Negdje u njezinoj prvoj godini, njezina biološka majka odlučila je krenuti smjerovima na kojima nije bilo staze za maleno dijete, pa ju je dala u dom. Otac je tek crtica na rodnom listu. Nepoznanica za koju znaš da je morala postojati u jednom trenutku, no ti ju pamtiš samo kao neispunjeno polje na službenom obrascu.

U trećoj godini dobila je priliku nekoga nazvati majkom, ocem. Dobila je pripadnost, ljubav, iskrene zagrljaje. I rasla misleći da je to jezgra iz koje potječe, da je to majka koja ju je nosila devet mjeseci ispod srca, pjevala joj prije sna, negdje u ladici skrila bolničke narukvice s istim brojevima.

Živjela je s tom mišlju, učahurena u toplim obiteljskim zagrljajima, do svoje osamnaeste godine kada majka, jedina koju je znala, odjednom više nije bila majka. 

Bila je neka nepoznata, grozna, surova žena koja joj istinom otima uspomene, izmiče temelje koje je izgradila. I opet je siroče. Ne pripada nigdje. Nisu je dirale suze žene i muškarca koji su je prihvatili, odgojili. Za nju su bili tek lažovi, sagradili su predivne kule u pijesku i srušili ih jednim dahom.

Danas joj je trideset. Ljutnja je bila ta koja ju je odredila svih ovih godina. Pustila je vrijeme da joj iscuri kroz prste, kroz srce i misli. Tražila je ženu koja ju nikada nije htjela, s kojom je imala zajednički samo taj sitni genetski potpis, lišen osjećaja i pripadanja, a iza sebe ostavljala majku i oca s kojima ju je vezalo nešto jače i od krvi. Bezuvjetnost ljubavi. Upornost žrtvovanja. Zagrljaj koji te drži čak i kad su ruke daleko.

Nikada neće zaboraviti koliko je plakala kada je upoznala svoju biološku majku.

Očekivala je sjaj u majčinom oku, zagrljaj koji lomi kosti, poljubac prepun čežnje, kajanje zbog svih godina koje se nikada neće vratiti. Scenu susreta prevrtjela je u glavi stotine puta. No, vrata podstanarskog stana otvorila je sitna žena bezizražajnog lica, distanciranog pogleda i započela usiljeni razgovor. Tada je shvatila. Nekada je majka samo osobna imenica. Imenuje, ali ne određuje. Prazna je. Poput školjke bez bisera.

Trebalo joj je tri godine da ju pronađe. Tri godine izgubljene u srdžbi i nepovjerenju prema ljudima koji su ju odgojili, na dlan joj položili svijet koji inače nikada ne bi imala. Kada je došla tražiti oprost, primijetila je fini zemljovid tužnih bora na majčinom licu. Tanku crtu razočaranja u kutu tatinog oka. I shvatila. Biti dostojan nečije ljubavi znači truditi se zaslužiti je svakoga dana. Biti zahvalan. Jer nikada ne znaš u kojem trenutku postane prekasno.

Tata je jučer umro. A ona još sjedi u tihoj kuhinji i sluša sat kako otkucava.

Prvo glasnije, pa sve tiše i tiše. Mnoge su lijepe godine iza njih, no ona vidi samo sitan pijesak onih koje su iscurile, koje je potrošila ljutnjom.

Osjetila je slanu suzu na gornjoj usni i čvrsto stisnula šake shvaćajući da dolazimo na ovaj svijet ne donoseći ništa, umiremo odlazeći praznih ruku, a u onom trenutku življenja, kratkom poput treptaja – svađamo se i optužujemo kao da nešto doista posjedujemo. A zapravo iza nas ostaje samo pješčana ura koja se više nikada neće okrenuti.

Komentari

Neki baner