Jednog od tih dana sam skočila u nebo, Moramo li odustati od svojih snova kad postanemo starije, Reći "Ne
Razmišljanja

Jednog od tih dana sam skočila u nebo

Eto, opet sam jučer naišla na trn kao nekad. Opet sam se ogrebala i očekivala sam da mi vrisak potrči ka grlu. Očekivala sam opet da ću slomiti jedan dio sebe, jer to trnje je uvijek bilo otrovno. To me trnje koštalo radosti života. Potekla je krv i nije mirisala na sram. Potekla je i bila je to samo krv.

Nekoliko kapi. I nije boljelo. Riječi su pronašle put do mog grla i nisu zapele u koščatoj ekstazi. Kad sam se to ponovo rodila a da nisam ni primijetila?

Ne volim gnijezda da pravim. Ne volim, otkad sam svako koje sam počela graditi napustila i otišla.

Jer takva sam rođena. S vjetrom u tabanima i vatrom u kosi, s vodom u venama i maglom u očima. Ne bih mogla biti drugačija. Ne volim da puštam korijenje iako sam ponekad toliko umorna od snova o toj jednoj kolibi negdje usred šume, s baštom, mačkama, knjigama i mirom. Možda jednog dana pronađem to skrovište od svijeta. Za sad će i ovo poslužiti. Ovaj ćošak planete u koji se uvijek nekako vratim da predahnem. I umrem. Uvijek sam ovdje umirala i odavde odlazila ranjena, polupana, osakaćena. Bila sam uvijek zgažena, odbačena, bila sam tužna i sve je boljelo.

Eto jučer, opet sam nagazila na neviđeno i nije bilo eksplozije.

Nije bilo moje krvi raznijete. Udahnula sam i pogledala u svoje oči i tamo je i dalje kucao život. Jesam li to odrasla? Ili sam izgubila sve one mačje živote i sad, kad nemam što izgubiti, sad sam rekla da je u redu. U redu je što ste me gurnuli ka minskom polju mojih nadanja, u redu je i što ste zažmirili. Evo me, živa sam. I ne bolite me više. Ne bole me više tuge, ne bole me više riječi ni prećutani zagrljaji. Utihnule su buntovničke oluje i ostala je samo mirna površina moje rijeke, i moja rakovska kućica prazna. Da se u nju povučem samo pred snove.

Odrasla sam, djelomično. I sakrila sam se u svoje oblake, tražila sam grešku koja se sigurno potkrala. Zašto dovraga nisam raznesena opet?

Zavirila sam u sve knjige koje su ostavile tragove, liznula sam krv koja se skorela ali nije bila otrovna. I u jednom trenutku tog ćutanja shvatila sam da sam ne tako davno, na nekom svjetskom moru, sjedila sa sjećanjem u rukama i uradila nezamislivo. Oprostila sam.

Oprostila sam svima i oprostila sam sve. I nepitanja i nepozive i nemanje i neznanje. Oprostila sam suze i psovke i svađe i tuge. Oprostila sam i sebi cijelu tu bukinju emocija i sve trnje koje sam spalila i posijala iza sebe svaki put kad sam odlazila. I tada su negdje potekle suze kojih tako dugo nisam imala. Zato sad nisam umrla. Jer i taj trn na koji sam nagazila jučer samo je bio neznanje. Oprostila sam a nisam im rekla. Možda i ne moram. Možda je dovoljno da ipak ponekad svratim ovdje na predah. Možda isto toliko često koliko sam ranije odlazila.

Kome ćeš ti oprostiti danas?

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner