Nema do obitelji
Per aspera ad astra

Nema do obitelji

Danas mi je jedan od onih teških dana. Ma lažem zapravo. Ovaj mjesec mi je jedan od onih teških mjeseca.

Najbolje od svega je što uopće nema neki određeni razlog za to. Nisam nesretna, imam sve što mi treba, balansiram život najbolje što mogu, ali jednostavno je neka težina u zraku. Kao da je sve oko mene preglasno, a ja… Ja nisam glasna osoba. Ja volim svoj mir i tišinu. Ma sigurno znaš o čemu pričam.

Kad bismo barem imali neki daljinski upravljač za život. Kad ti je dosta svega, samo pritisneš pauzu da malo prilegneš pa onda nastaviš živjeti. Kad je oko tebe preglasno, samo malo stišaš zvuk. Ajme, kako bi to bilo super za iskoristiti na nekim ljudima. I kad pada kiša, a ti si već došla do izlaza iz zgrade bez kišobrana, da onda možeš samo malo prevrtjet’ vrijeme unatrag umjesto da trčiš po stepenicama do stana i nazad jer već debelo kasniš.

Tako, da si sitnice olakšamo. Ionako je vrag u tim sitnicama.  

Ali puštam danas i vraga i glupe ljude. Nisam htjela pisat’ o tome. Ionako previše pišem o stvarima koje nisu u redu. Htjela sam pisat’ o obitelji.

Jer koliko je god ponekad teško, na neke ljude se apsolutno uvijek možeš osloniti. Na one čija krv teče i tvojim venama. Da vam iskreno kažem, mnogo puta zaboravim koliko sam sretna jer imam složnu obitelj. Ma zapravo, što uopće imam obitelj. Neki nisu te sreće. Neki je imaju, a nemaju. Neki je imaju, a ne kuže. Neki je imaju, al’ ga ne kuže.

Ja sam jedna od onih sretnika čija je obitelj ispala baš onako kako treba, ali svejedno… Lako se to zaboravi. Uvijek zaboravimo cijeniti stvari koje su nam ispred nosa što je fakat glupo. Nek’ ovo bude podsjetnik, i tebi i meni.

Jer istina, obitelj nam najlakše digne tlak na dvjesto, ali samo se sjeti da nas iživcirat’ mogu samo oni do kojih nam je stalo. Nećeš se zamarat’ s nekim za kog te nije briga, nit ćeš mu dopustiti da te naljuti jer ono, nebitan je.

Nema do obitelji

Obitelj nije nebitna. Kakvi su god, naši su. Tako moj tata zna reći iz zezancije (a možda i ne) za mene i brata – „Istina da ste malo čudno ispali, ali ste moji.“ I što će sad čovjek s nama. I on je naš. I uvijek možemo računati na njega da će napraviti sve da nam bude dobro, i da nas podrži kad nas nitko drugi ne shvaća. Nekad ne shvaća ni on, ali će nas svejedno podržat’.

Isto k’o i majka. Nitko se nikad neće toliko brinuti za tebe kao majka. Majka se brine umjesto tebe i u sadašnjem i u prošlom i u budućem vremenu, ali gledaj, radi to jer te voli, a ne da bi ti išla na živce. Počni to cijeniti prije nego će bit’ prekasno.

Cijeni sve one obiteljske ručkove, druženja i smijanja. Nazovi ih s vremena na vrijeme. Pošalji poruku da si dobro i da je sve pod kontrolom. Zagrli ih dok ih vidiš. 

Jer nema do obitelji. Nema nikog tko će te prihvaćati koliko god da zezneš i koliko god da si smotan ponekad. Nema nikog drugog tko će se na tvoju nepravdu naljutiti više od tebe same. Barem ne u toj mjeri. Nema nikog tko će te toliko voljeti.

Voli i ti njih.

Komentari

Neki baner