Emocionalna fiksacija, Komplimentima budimo šarmantni, Uvijek si slobodna okrenuti se i otići, Pustite me da prođe, Kada ćete prestati žaliti za nekim ljudima koji su vas povrijedili?, Strah
Osobni razvoj

Strah

Mislim da nema osobe koja u životu nije iskusila strah. Onaj strašan osjećaj kad poželimo pobjeći od stvari koje se bojimo, grč u želucu i pumpanje srca. Strah je jedna od onih iskonskih emocija koja nam koristi, ali itekako i šteti. Koristila nam je u vremenima kad su nas po prerijama ganjale divlje životinje, ili kad smo ratovali sa susjednim plemenima, ali kako nam on koristi u današnje vrijeme, ako nam uopće i koristi?

Danas bi se moglo zaključiti da su naši strahovi više vezani za naša psihička, nego fizička stanja.

Od rođenja pa do smrti, vječito živimo u nekom strahu. Bio to strah od neuspjeha, od starenja, od smrti, strah je vječito prisutan i nikako ga se ne možemo riješiti.

Imam prijateljicu koja se panično boji za svoju djecu. Normalna su to djeca, idu u školu, igraju se s drugom djecom, ali tu i tamo nju obuzme panika. Hoće li im se nešto dogoditi na putu iz škole, hoće li ostati tako dobri ili će se pokvariti nakon nekog vremena? Hoće li im budućnost biti svijetla ili će joj kćer završiti s nekim tko će je maltretirati cijeli život?

U razgovoru s njom badava pričam da njeni strahovi nisu realni. Badava. Statistički gledano, vjerojatnost da im se nešto dogodi na putu iz škole, mala je. Isto tako razmišljati o budućnosti uzaludno je, svatko ima svoj put, i kako bi starci rekli, svoj križ. Ako su se i naši roditelji tako brinuli za nas, što je pozitivno to donijelo našim životima? Svejedno smo prolazili svoje kalvarije, nailazili na loše ljude, loša iskustva i životne nedaće… odrastati pod staklenim zvonom zabrinutih roditelja lošije je nego otisnuti se punim jedrima u život.

Badava, ona se i dalje boji.

Druga prijateljica ima sasvim druge brige. Posao je stresan, i svaki put prije revizije, prezentacije ili nekog drugog događaja u tvrtki, ona postaje paralizirana od straha. Da stvar bude  gora, nježna kakva jest, silno se boji svojeg šefa. Njegove kritike duboko ju pogađaju, a ona se čini samoj sebi nespremna da se uhvati u koštac s njim i sa zahtjevima posla u kojem se nalazi. Često puta joj znam reći da promijeni posao i zamijeni ga nekim lakšim, ali badava. Ona i dalje ostaje, povraća svaki put prije godišnjeg izvještaja i ima čir na želucu. Ali i dalje ostaje.

Treća moja prijateljica nema obitelj. Panično se boji starosti. Broji pred ogledalom bore i sijede i plače. Badava joj govorim da je još mlada i da taj njen strah postoji samo u njenoj glavi. Svaka njena mala bolest samo je pred korak u groznu starost koja joj se smiješi iz ogledala.

Ja se pak pitam… otkud nam svakome ponaosob njegov strah?

Zašto se jedna osoba boji za djecu, a druga ne? Zašto se ja ne bojim starosti, a moja frendica da? Što je to uopće strah?

Psiholozi se slažu u jednome: strah je iskonski osjećaj u nama i svatko ga posjeduje. Ja se očajno bojim neuspjeha. Kad započinjem nešto novo i kad počinjem bilo kakav nov projekt, uvijek je u meni doza straha od neuspjeha. Badava pričam sama sebi da to radi samo moja amigdala, i da je sve samo kortizol koji se luči, i da taj strah nije realan. Statistički gledano, vrlo često uspijevam u svemu čega se primim. Pa ipak, onaj osjećaj u želucu, drhtanje i noćne more proganjaju me cijelim mojim putem. Vječno pitanje: a što ako ne uspijem?

Pa kako se onda boriti s tim vječnim strahom u nama, koji nas ponekad toliko paralizira da ne možemo dalje?

Ima mudrijih od mene koji kažu da je dobro tada provjeriti je li naš strah ustvari realan. Lakše reći nego učiniti, nekome tko se zaista boji. Međutim, mnogi naši strahovi zaista nemaju uporišta u realnosti. Većina njih samo je produkt našeg mozga i ničega više. Ako vidimo da naš strah nije realan, lakše se uhvatiti u koštac s njime.

Jer to i jest osnova svega. Sa strahom se treba boriti.

Kad se osvijestimo u našim strahovima, moramo shvatiti da nad time čega se bojimo nemamo apsolutno nikakvu kontrolu. I to je ono najteže, jer smo svi željni kontrolirati baš svaku sitnicu koja nam se događa. U stvarnosti, jedino što možemo kontrolirati je naš osjećaj straha. I napose ono kako ćemo na njega reagirati.

Strah

Strah je koristan jer nam omogućava da preživimo, i tako je bilo od pamtivijeka. Mi smo ti koji smo ga pretvorili u vječitu anksioznost, vječnu borbu i problem.

Dakle, zaključak bi bio da svatko od nas ima dozu straha s kojim živi. Suočiti se s teškoćama jedan je od načina kako ga možemo pobijediti. Ako se povlačimo svaki put i pobjegnemo, onda će on pobijediti nas. Prekinuti njegov ciklus čini se kao nemoguća misija. Ali ako napravimo dobar test koliko je on ustvari realan i suočimo se s njime, tad smo na korak do pobjede.

Moja prva prijateljica će morati shvatiti da su djeca i njihov život nešto nad čime ona nema kontrolu. Druga će morati shvatiti da je šef samo čovjek koji nad njom nema apsolutnu vlast. Treća će se morati pomiriti da svi starimo.

A ja, ja ću bez obzira na strah od neuspjeha, koji me pratio tijekom cijelog života, i dalje pokušavati. Svi moji neuspjesi nisu bili greške, nego samo pouke. To ne znači da jednom neću uspjeti u onome što pokušavam. A na zid ću, da me podsjeća svako juto kad ustanem iz kreveta,  zalijepiti jednu krasnu misao od Nelsona Mandele:

„Naučio sam da hrabrost nije nedostatak straha već trijumf nad njim. Hrabar čovjek nije onaj koji ne osjeća strah, nego onaj tko ga pobjeđuje.“

Komentari

Neki baner