Cafe

Sjedi, Jedan!

Trideseti je radni dan štrajka u osnovnim i srednjim školama. Započetom 10. listopada sa zahtjevom za povećanjem koeficijenta složenosti poslova za prosječno 6,11%, štrajku se ne nazire kraj, a zaposlenike škola u njihovoj borbi za ispunjenjem ovog zahtjeva podržalo je čak 47 sindikata. Spomenuti sindikati zaposlenicima su škola poručili kako nisu sami te da su spremni i na sindikalne akcije podrške, kao i na štrajk solidarnosti jer su „zajedno jači“.

To bi bila statistika i bit svih vijesti koje posljednjih mjesec dana čitamo i slušamo u medijima.

Osnivaju se Facebook grupe podrške učiteljima, komentari su sve oštriji i uporniji, sve dnevne vijesti počinju riječju štrajk. „Ipak se kreće“, rekao bi Galilei, no učenici su nešto podijeljeniji, posebice maturanti koji se realno pitaju kada bi oni trebali nadoknaditi sve te silne izgubljene sate gradiva.

Jer, ne ići u školu i malo se odmarati zabavno je neko vrijeme, no u studenome se osjećati kao da školska godina nije niti počela, e, to je malo zabrinjavajuće. Većina se učenika svaki tjedan priprema za usmene i pisane ispite predviđene nastavnim planom da bi onda saznali kako, eto, baš njihova županija taj dan štrajka.

Mnogim „kampanjcima“ to je u početku bio pun pogodak, jer bi se povremeno izvukli s kakvog testa ili odgovaranja, no sada većini više nije zanimljivo ne pohađati nastavu toliko dugo. Nećemo niti spominjati državnu maturu koju će Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, ako je suditi prema dosadašnjim iskustvima, i ove godine vjerojatno dobro „zapapriti“ zahtjevnim pitanjima, pa ostaje nejasno kako će se maturanti za istu moći odgovarajuće pripremiti.

Jer, možda će gradivo koje će nekom učeniku zatrebati za maturu ostati nedovoljno obrađeno zbog zaostatka u satnici u prvom polugodištu, možda se nastava neće stići tako dobro organizirati da bi se sve pokrilo. Nekako se stječe dojam kako bi u cijeloj priči najdeblji kraj mogli izvući upravo učenici. Političari neće, njima je uvijek dobro, sa štrajkom ili bez štrajka. Učitelji, u najgorem slučaju, mogu ostati na istom, iako bi to bilo više nego žalosno. No, učenici će morati, izgleda, „prelomiti“ mnogo toga.

Moja poznanica dijete šalje na poduke, jer je, kako mi je priznala, njezin dvanaestogodišnjak potpuno zanemario svoje obveze i činjenicu kako on još uvijek pohađa tu istu školu koju, stjecajem okolnosti, u posljednje vrijeme ne viđa često. Veli kako je odlazak na poduke jedini način da ostane u tijeku s gradivom i da mu zadrži radne navike koje su se neodlaskom u školu opasno srozale.

Naravno, poduke koštaju, pa štrajk ispadne prilično „skup sport“ za mamu koja ne želi da joj dijete štrajka s učenjem i stjecanjem znanja.

Da se razumijemo, svatko zaslužuje biti odgovarajuće plaćen za svoj rad.

Svačije zanimanje jednako vrijedi, jer je taj netko u svoje školovanje uložio trud i vrijeme (dobro, barem većina). Također, mora razumjeti i činjenicu kako živimo u državi u kojoj, nažalost, ne vrijede ista pravila za sve. Onima koji „vuku konce“ još će dugo biti bolje nego običnim ljudima, ne zato što se ne bunimo dovoljno, već iz nekih mnogo starijih i dubljih razloga nad kojima lebde duhovi prošlosti i drže nas u mjestu. No, nekom drugom prilikom o tome.

Kako kaže stara izreka – dok jednom ne smrkne, drugome ne svane, pa tako učitelji, boreći se za svoja prava i ističući svoje zasluge, moraju misliti i na one čiji su uzori i moralne vertikale; na djecu kojoj prenose znanje, zbog kojih su, u konačnici, i odabrali svoj poziv. Jer, boreći se za svoja prava, nerijetko zaboravljamo kako ona utječu i na drugoga. Svi smo dio jednog velikog organizma i da bi isti mogao funkcionirati pravilno, svaki njegov dio mora biti u ravnoteži. Ništa nije crno – bijelo, uvijek ima mnogo toga između što se mora uzeti u obzir.

Sjedi, Jedan!
Moja sjećanja na učitelje iznimno su pozitivna.

Većinu ih pamtim kao skromne, no autoritativne ljude posvećene svom zvanju i učenicima. U to lijepo vrijeme kada sam pohađala osnovnu školu, ima tome već gotovo trideset godina, prema profesorima smo se odnosili sa strahopoštovanjem. Nije nam palo na pamet proturječiti im, biti nepristojni (uvijek je, naravno, bilo pojedinaca koji su to činili, no generalno gledajući, uglavnom se dolično ponašalo). Slušali smo ih sa zanimanjem, a neke od poruka koje su nam prenijeli, pratile su nas još dugo kroz život.

Jedna od takvih je bila i moja učiteljica zemljopisa.

Divna žena, odmjerena, puna znanja i strpljenja. Uvijek je imala vremena za svakoga i nikada nije povisila glas na učenike. Nije niti trebala, jer je svojim pristupom pridobila svakog od nas. Po završetku osnovne škole nisam ju vidjela svo ovo vrijeme. Do prošle godine. Prolazila sam ulicom, a ispred mene je išla starija gospođa. U jednom je trenutku skrenula sa staze i prišla jednom haustoru u kojem su stajale kante za otpad. Polako je otvorila jednu od njih i pretraživala njezin sadržaj. I u tom jednom trenutku podigla je glavu i pogledi su nam se sreli, a meni je kroz misli prošla jedna stara zemljopisna karta pored školske ploče i priča o vulkanima na Novom Zelandu.

Ma, sjedite jedan, svi koji ste to dopustili.

Komentari

Neki baner