O bivšima i pokojnicima sve najbolje? Ma zbilja?, Ponekad ljubav izgleda baš ovako
Iz njegovog kuta Odnosi

O bivšima i pokojnicima sve najbolje? Ma zbilja?

Ne znam da li sam jedini, ali kad upoznate nekog novog, i kad se, nekako, u priči pokrenu teme bivših malih, srednjih i velikih ljubavi, ako netko krene pričati kako je bivši ljubavni suputnik i supatnik SJAJAN JEDAN ČOVJEK, DIVAN PRIJE SVEGA, i kako su se, eto, razišli, ali tu i dalje vlada jedna velika ljubav i poštovanje, meni se odmah upali lampica u glavi koja krene da viče ALERT, ALERT, ABORT MISSION.

Mislim, ja tu uvijek prvo krenem od sebe, i nekako mogu da povjerujem da su bivše ljubavi, eto, sjajni ljudi, ali nekako ne mogu da progutam sav taj entuzijazam i ushićenje dok se o njima priča, jer odmah mislim da tu postoji gomila neriješenih stvari, i da netko čeka samo jedan poziv na kavu i nada se pomirenju kao Srbija ulasku u EU, a svi znamo da se to nikad, ali nikad neće desiti.

Možemo da ostanemo prijatelji? Ma jok!

Ja sam se sa svim svojim bivšim ljubavima razišao kako sam se razišao, nije ni bitno čijom krivicom, ali ni s jednom nemam niti kakav kontakt niti neki odnos, jer ona rečenica MOŽEMO DA OSTANEMO PRIJATELJI mi podigne svaku dlaku od ovo malo muke što imam na glavi. Mislim, to je kao da odvezete psa kod veterinara, i on vam kaže – Pas je uginuo, ali možete da ga ponesete kući, ako hoćete. PA KOJI ĆE MI MOJ. Da sam u startu htio da se družim s tim nekim, onda se ne bi zabavljali, znam da partneri eventualno postanu i prijatelji u vezi, ali su pre svega – ljubavnici i partneri, i što se mene tiče, tako je Priroda udesila da bude.

I sva ta priča o nekom opraštanju, i kako, eto, sad nekome žele svu sreću ovoga sveta i kako su sretni što je netko sada sretan mi i ne pije vodu, al’ ič. Pa navijači Zvezde još nisu oprostili Stojkoviću što sad brani za Partizan, i otvoreno priželjkuju da mu na svakoj utakmici protivnička ekipa tako napuni koficu da ne zna gdje mu je dupe, a gdje glava, a kamoli da sad želimo svu sreću ovoga svijeta nekome s kime smo dijelili krevet, želje, prošlost i željeli da dijelimo i budućnost, a tko je riješio da potraži nešto bolje i sreću na drugoj strani. Isto kao što i ne vjerujem da je neko od mojih bivših presretan ako sam ja, kojim slučajem sada sretan s nekim novim.

Mislim, to nam je nekako u prirodi, ovoj našoj šugavoj ljudskoj.

Sujeta ne može da ne nadvlada u nekom slučaju, i da ne priželjkuješ da je djevojka koja ti je stalno držala predavanje da podigneš dasku dok šoraš sada završila s nekim balvanom koji ne može ni da pogodi wc šolju. Ona priča – Ako me ostaviš, ostavi me zbog nekog boljeg od mene, je isto gomila govana, jer, kažem, svi mi, priznali to ili ne, priželjkujemo da ne samo da su bivši prešli s konja na magarca, nego da su prešli s konja na to priželjkuju da je neko magarac, a da nekad, s uzdahom, se sete nas i kako mi zapravo uopće nismo bili tako loši, u poređenju s OVIM koji je sad pored njih.

Da se razumijemo, nije sada da ja priželjkujem nekome sve najgore, nego kažem da ta priča o priželjkivanju sve sreće ovoga sveta nekome tko nas je ostavio baš ne pije vodu, i da svako tko ima dvije čuke u glavi mož’ da provali da tu nisu čista posla.

Da se ja pitam, bivše kao bivše ne bi trebalo ni spominjati, ni u kakvom kontekstu, nego ih ostaviti u prošlosti, gdje im je i mjesto. Isto tako, i kad čuješ da neko o tebi priča isto to, SVE NAJBOLJE, a znaš kakva vam je veza bila i da se streseš kad ideš ulicom i odjednom se sjetiš iste, ne moš’ da ne pomisliš da je netko ili odlijepio načisto, ili da laže kao Vučić, samo lošije.

Možda vama sad ovo zvuči grubo, ili kao uprošćavanje nekih stvari, ali generalno, ja mislim da te stvari i jesu proste, i da ako se tako promatraju, nema nekog velikog mjesta nekoj dilemi.

Bivši su bivši – s razlogom!

Bivši su bivši, i svi smo mi nečiji bivši, i činjenica je, da su bili dobri, ili da smo bili dobri, bili bi sadašnji i još uvijek tu, a ne bi nas neko pominjao na kavi u dobrom kontekstu, pa da počneš da štucaš dok spremaš doručak, iz čista mira. U ljudskoj je prirodi da želimo samo ono najbolje za sebe, a ne za drugog, i ako smo stvarno imali to nešto najbolje pored sebe, ne bi bili sretni što je to sad pored nekom drugog, a mi smo, eto, jako sretni što je to tako.

Mislim, stvarno. O pokojnicima sve najbolje, a o bivšima – ništa.

Nemanja Cvijetić / Lola

Komentari

Neki baner