Nađimo vremena za one koje volimo za biti čovjek - čovjeku..., Lijepa žena - turbulentan život - fatalan kraj?,Tvoja me haljina nikada neće impresionirati kao tvoj um i tvoja autentičnost , To što se tvoja draga udebljala ne daje ti pravo da budeš dvolični gad!
Popularno Tridesete

Nađimo vremena za one koje volimo, za biti čovjek – čovjeku…

Teško je ljudima objasniti ono što na svojoj koži nisu probali. 

Teško je nacrtati plavu boju onome tko hoda u mraku.

Teško je opisati melodiju nekome tko ne može čuti.

A najteže… ljudima kako da budu ljudi.

Jer danas iskreno, čovječanstvo sliči na karikaturu. Toliko smo fejk da se prestrašimo kad netko to nije, kad je svoj. I naprosto ne znamo kamo bi s njim, u koju bi ga kutiju ugurali, kako bi ga stigmatizirali, kako bi ga sebi objasnili. Ne ide. Pa onda kažemo da je lud, ekscentričan, čudan…

Nije. Samo je ono što je većina zaboravila biti – unikatan. I prije svega autentičan.

Nisam znala o čemu ću danas pisati, kao što to često biva. Kolumna postane nešto što ‘odradim’ u hodu, između obaveza, sastanaka, lekture tuđih tekstova i totalne jurnjave koja je sada, s obzirom na kraj godine, prebacila u petu bez da me pitala. 

I dok sam tako mozgala što me čeka kasnije večeras, što sve moram obaviti ovog tjedna i kome sam se zaboravila javiti za kavu, sinulo mi je da se nisam javila Domagoju. Frendu kojeg znam godinama i kojeg jednako tako godinama nisam vidjela, jer nas je davno povezala muzika (i moja Snješka) i zapravo je prvi novinar kojem sam dala intervju, a prošlog sam ga tjedna ‘slučajno’ srela na Bogdanovoj promociji. I to zahvaljujući dragoj Alis Marić, kojoj sam rekla da je prava spajalica i ovom joj prilikom zahvaljujem iz dubine duše, jer da nije urgirala, Domagoj i ja bi se mimoišli.

Domagoj više ne radi na radiju i ne intervjuira muzičare, već kao i ja piše, pa sam odlučila baciti pogled na njegove kolumne, jer ipak, obećala sam, a i zanimalo me kako razmišlja i kako se izražava.

Skrolala sam tako između kolumni i naletjela na tekst čiji me naslov zaintrigirao na prvu ‘Nikad ne znaš kad nekoga vidiš po posljednji put…‘. Stala sam tako tren ili dva i pomislila na sve one ljude koje obožavam a nisam ih vidjela cijelo malo stoljeće. Nešto me stislo oko srca i obećala sam si da neće proći tjedan a po mogućnosti ni dan, da oni koji su mi najvažniji od mene ne dobiju bar blesavu poruku. Barem mali glupi smajlić kako bi znali da su mi važni, da ih jednostavno volim i da mi nedostaju.

Kliknula sam na tekst i pročitala ga u dahu. A onda sjela i odlučila mu poslati poruku, neku bezveznu, jer sam još bila pod dojmom teksta i nisam znala kako mu napisati – ‘Hej stavio si na papir sve što mislim! Kao da si mi pročitao misli i sročio sve što osjećam tako dugo i što apsolutno nitko ne razumije… ili razumiju samo rijetki.’

Jer zaista tko razumije nas koji sve dane u godini radimo?

Koji smo na poslu i kad nismo na poslu? Koji moramo uvijek biti online i dostupni, čiji su poslovi ‘virtualni’ i kojima ljudi ne vjeruju kad im se kaže da zbilja nemamo uvijek vremena, tj. da ga zapravo imamo samo na kapaljku…

Možda doktori vjeruju. Možda murjaci… možda. 

Još uvijek gledajući njegov tekst, shvatila sam da ljudi ne mogu razumjeti ono što sami nisu probali. Da je najlakše osuditi ono što se ne razumije i da je dobiti podršku u našem društvu nešto kao vjerovati u Djeda Mraza i Jednoroge.

Ne bih da me krivo shvatite, ne mislim da su svi ljudi isti i da su svi ljudi loši. Zapravo, srela sam u posljednjih godinu dana mnoge nevjerojatne ljude koji su mi preokrenuli svijet naglavačke i to na pozitivan način, ali… još uvijek je većina ta koja vlada. I ta većina je uskogrudna, izvitoperena i u mnogočemu posve slijepa.

Toj istoj većini pripadaju i mnogi koji me cijeli život znaju. I oni s kojima prijateljujem godinama jer nas vežu školske klupe, poslovi, druženja… što god. Oni kojima nikad nisam bila po volji, koji su pokušavali na sve načine izmijeniti i moj način razmišljanja i genetski kod. Oni koji mi zamjeraju što se nisam udala i rodila barem četvero djece, jer sam po njima kao žena podbacila. Oni koji ne razumiju zašto ja baš moram pisati, zašto moram imati taj svoj ‘čudni’ posao i zašto ne mogu ‘kao sav normalni svijet’, raditi u kancelariji tuđe firme od 9 do 5, gristi nokte od plaće do plaće, i kao oni glumiti da sam sretna s tim.

Ali eto ne mogu.

Ne uklapam se. Nikad nisam i nikad neću. A iskreno to ni ne želim.

Ne znam raditi ‘normalne’ poslove. Ne znam šutjeti kad me nešto boli. Ne znam glumiti da mi je u redu sve što na ovom svijetu ne štima. I ne znam gasiti laptop samo zato što je eto neki blagdan, pa se to od mene očekuje. Gasim ga ne zbog blagdana, već zbog ljudi koji su mi važni.

To je ono što me baš pogodilo u tekstu, kao strijela ravno u prsa – spoznaja da nas poslovi i obaveze odvajaju od onih koje volimo, koji daju i smisao i boju našim životima. 

I da smo prisiljeni mnogo vremena potrošiti da bismo samo mogli preživjeti u Lijepoj našoj, koja po previše stvari jednostavno nije lijepa. A ljudi oko nas su je učinili takvom. Svi smo je mi zapravo poružnili.

Upiranjem prsta a zanemarivanjem potreba svojih bližnjih, pa čak i samih sebe, jer pristajemo tako živjeti, pristajemo biti stoka sitnog zuba koju se mlati kako tko stigne.

Pristajemo na to svaki dan. Osuđujemo, prosuđujemo, pljujemo, upiremo prstom ali se ne sjetimo pomoći. Pišemo ljigave statuse u kojima do kosti obezvrijedimo čovjeka, ne shvaćajući da obezvrjeđujemo zapravo sebe. Upiremo prstom u učitelje, jer su se usudili zauzeti za sebe i svoje pravo da budu pošteno plaćeni i tretirani kao LJUDI! Nismo se sjetili izaći na ulice i podržati ih, već se sad čudom čudimo što su ih sindikati izigrali… sindikati u kojima sjede ljudi, koji kao i većina misle samo na svoje dupe.

Bavimo se zapravo svime i svačime što nas se ne tiče, a najviše tuđim životima koji nas se najmanje tiču. Ne bavimo se sobom i stvarima koje bi na sebi i u sebi trebali promijeniti. Ne sjetimo se nazvati ljude koje volimo, jer  u sebi njegujemo naivnu pretpostavku da će oni eto, uvijek biti tu… iako znamo da neće. Nitko neće.

Živimo u svojim zabludama, u svojim kutijama i u njima krojimo pravdu svijetu, kojeg se ne trudimo razumjeti a još manje mu pomoći. Jer eto – mi sve znamo, a zapravo ne znamo ništa.

Ne znamo živjeti. Ne znamo biti ono najvažnije – ljudi.

I nekako na kraju ovog teksta, osjećam beskrajnu tugu, jer sam svjesna da osim mijenjati sebe, iz dana u dan, svakog dana svog života, ne mogu zapravo ništa drugo…

Ali mogu voljeti, one posebne ljude u svom životu i mogu biti tu za njih. I mogu se truditi razumjeti, sve one koji mene ne razumiju. Koliko god vam to bilo čudno.

Jer na kraju priče… promjena mora od nekog, negdje početi… zar ne?

S tim u mislima, ljubi Vas M.

Komentari

Neki baner