Šta te plaši ovog ljeta jesenjeg?
Razmišljanja

Šta te plaši ovog ljeta jesenjeg?

Još jedan raštimovan dan. Još jedna nakrivljena jesen sa svojim presahlim kišama i umiljatim suncem. Još jednom pusto srce i još jedna jesen. I opet ja na pragu nekih promjena za koje ni sama ne znam jesu li ispravne. Možda čak i po prvi put u životu ne razmišljam da li je nešto ispravno. Kompas u grudima pokazuje na zeleno i stopala sama okreću smjer. Srce mi kaže da je u redu, i da ne brinem.

I nasmijem se. Nasmijem se jer koliko juče sam bila potpuno rasparena i izgubljena u geografskim kartama, pitanjima i planovima za koje nikad nisam imala hrabrosti da ih ostvarim. Sad mi je jasno, nisam ja za korijenje rođena. Nisam ja za zemlju zakovana. Meni su krila na rođenju bila uvezana da zaboravim da sam nebo. I zenice su mi bile naviknute na mrak društvenih normi, a ruke bile ograničene na zagrljaj u jednoj veličini. 

Odrasla sam. Jučer sam vjerovala da je bilo prerano.

Danas znam da je bilo taman na vrijeme da otvorim oči i ugasim mrak. Danas znam da su sve te preplašene dječije noći, da su sve te želje od kojih sam razočarano odustajala bile prave odluke koje su me dovele do žene kakva sam danas. Do djeteta kakvo sam sad. 

Svijet je jedno veliko mjesto upakovano u strah. Ljudi se još uvijek plaše, još uvijek postoje oni koji bi da nas kontrolišu, da nam programiraju misli, da nam predvide ponašanje, da stvore obrasce razmišljanja. Još uvijek pokušavaju da nam oduzmu slobodu izbora s kojom smo svi rođeni. Još uvijek nam kažu da je sramota voljeti više od jednom, da je sramota zagrliti i zaplakati, ne daj bože da se raspadneš i pokažeš da si slab, da si ljudsko biće, da imaš srce. Nipošto. 

A evo, ja ti priznajem, jednom su me ostavili oni koji su mi život udahnuli.

Jednom su mi šamar opalili oni koji su mi dnk kao porodicu podvalili. Jednom su me neki muškarci lagali. Prijateljice su me prodavale za neke sitne novce. Neki su bili uplašeni od moje brutalne iskrenosti. Postoji i taj jedan koji me voli više od svega na svijetu, on je ja i ja sam on, ali strah je nekako uvijek bio jači. Možda strah od osude, možda strah od ljubavi, možda je ipak bilo najbolje ovako jer samo takve ljubavi se cijeli život pamte. Ma jebeš to, pamte se sve ljubavi. Bila je i ta jedna noć kad je čovjek plakao jer ne smije da me voli. i bila je ta neka strast, želja od koje se gorelo. 

Čovječe, ženo, i ja sam odrasla u radničkoj klasi, u pokušaju da ispunim očekivanja roditelja, da budem ono što su oni željeli, ali nisam umjela. Nikad se na mene nisu nakalemile religije, ni patriotizam, ni predrasude. U meni je oduvijek klijala biljka zvana život. U meni je oduvijek rasla sloboda. U meni je oduvijek bila rođena ljubav. 

Ne plašim se danas. Ni života, ni novca, ni ljubavi, ni požude, ni pasa.

Ponekad se uplašim od ljudi. Ponekad samo zatvorim oči i pomislim da sam prezrela za ovaj vijek. I udahnem. I nasmijem se. I zahvalim se jer imam šansu da živim ovo ludo jesenje ljeto, jer imam šansu da učim biti bolja svakog dana. Jer imam tebe. Jer još uvijek vjerujem da smo jednaki. 

Dolazi i prolazi novembar. Rođendani.
Dani kad mi nedostaju ljubavi, zagrljaji.
Kad mi nedostaju poljupci.
Dolazi jesen. Možda i zima.
Ja ću u sebi još uvijek grliti ljeto.
A kome ćeš ti pružiti ruke ove zime?

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner