Emocionalna fiksacija, Komplimentima budimo šarmantni, Uvijek si slobodna okrenuti se i otići, Pustite me da prođe, Kada ćete prestati žaliti za nekim ljudima koji su vas povrijedili?, Strah
Cafe

Pustite me da prođe

Alarm je zvonio u 6:35,  baš kao i svakog jutra. Nije me probudio. Ležim  već satima, nepomično buljeći u strop.

Ne sjećam se kad i kako sam uspjela zaspati večer prije. Znam da sam bila beskrajno tužna. Negdje kroz noć, tuga je prešla u razočarenje. A do jutra se pretvorila u ljutnju.

Nastavila sam ležati i nakon alarma. Naizgled mirna, a iznutra spremna za eksploziju.

Svađala sam se! S Bogom, političarima, motivacijskim govornicima, vama, sama sa sobom.

Svađala sam se s Tobom, Bože! I to me ne čini dobrim vjernikom. Znam! Ali ja nikada nisam bila knjiški primjer vjernika. Naš razgovor jeste počeo staloženo i mirno. Nisam Te napadala! Pitala sam Te, zašto se loše stvari uvijek događaju dobrim ljudima. Jer, nekako mi se čini da je postalo pravilo. I nemoj mi sada, prodavati floskule, kako svatko dobije onoliko koliko može podnjeti. A Ti, naravno, znaš da ona može. Da je jaka!

Oprosti što inzistiram, nije mi jasna ta Tvoja teorija. Zašto bi onaj koji šuti i nikad se ne žali, dobio još tereta? Zar pokušavaš otkriti koliko mu treba da se slomi? I je li to sada to? Je li dosta? Ili ćeš joj dati još? Do kada će trajati taj Tvoj „test“? Trudim se shvatiti, ali ne ide. Prošlo je već neko vrijeme i više nisam ni staložena, ni mirna. Samo  ljuta. I oni „pravi“ vjernici, koji nisu poput mene, reći će mi da ja ne trebam propitivati, da trebam samo vjerovati. Da Ti, znaš! Da sam premala da shvatim. Priznat ću im, da nisam „dobar“ vjernik. Priznat ću im, da sam premala da shvatim! Priznat ću, da zaista ne razumjem! I da se upravo zato i ljutim!

Svađala sam se i s hrvatskim političarima. Onim istim, koji okreću nas obične smrtnike jedne protiv drugih. Huškaju desne na lijeve i obrnuto. Okreću roditelje protiv prosvjetnih djelatnika. Odbijaju nam reći da se plaće prosvjetara, lječnika, vatrogasaca, policajaca… ne trebaju rješavati u paketu s ostalim državnim uhljebima. Odbijaju nam to reći, jer bi njima i državnom aparatu koji su uposlili, to bilo na štetu.

Svađala sam se s političarima, jer su to isti oni, koji su uništili zdravstvo.

A da nisu, ona ne bi nakon biopsije, morala sjesti u auto i voziti se 300 km u jednom pravcu, kako bi joj se očitali nalazi. Bjesna sam na te besramne političare, koji su doveli zdravstvo do kolopsa, a nama mažu oči s 1941. i 1991.

Svađala sam se sa svima vama.

Jer ste vi i ja, svojom šutnjom doveli do toga, da nam unište zdravstvo, školstvo, da isele državu, da nas opljačkuju. Da od nas rade budale, a da mi  šutimo jer se bojimo. Jer uvijek može gore.

Svađala sam se s motivacijskim govornicima.

Pitala ih kako da ju onako razočaranu, uvjerim da problemi nose mogućnosti. Da ti pomažu da rasteš i da te vode prema boljim stvarima u životu. Da je svaki izazov, ništa više do šansa da popraviš stvari u svom životu. Da bolest, jeste problem i da je poprilično bolno nositi se s njom, ali da te oblikuje. Da ti donosi dubinu, suosjećanje i mudrost. Da od nje postaneš samosvjestan i da ti jednom kad bude iza tebe, pomogne da budeš bolja osoba i vodiš potpuniji život. Kako da joj to kažem, kada sada ne mogu ni sebe u to uvjeriti.

Svađala sam se i sama sa sobom.

Ljuta, što trenutno, ne mogu zračiti sreću i istu na taj način privlačiti. Zato što bih ja trebala mjenjati fokus i biti hrabra, umjesto nje. Zato što sam joj rekla: „Bit će sve dobro! Vidjet ćeš da hoće!“, a nisam bila dovoljno uvjerljiva. Zato što sam plačipi..a i osjetilo se da mi glas drhti. Zato što ne bih o tome trebala razmišljati kao o „problemu“, nego o „izazovu“. Zato što mi je uvijek bila oslonac, a ja se bojim da nisam dovoljno jaka, da njoj to budem. Zato što sam više slušala, nego tješila. Zato što bih trebala vjerovati, da će biti dobro, umjesto pitati se „što ako“.

Svađala sam se sama sa sobom jer bih trebala promišljati o smislu života i okrenuti na pozitivu i Božićni duh.

Zapitati se živim li ispunjen život, sanjam li dovoljno velike snove, jesam li naučila opraštati, volim li dovoljno… trebala bih zamisliti kako će sljedeće godine u ovo vrijeme sve biti dobro. Zamisliti onaj tulum za 50 ljudi, koji je obećala, uskoro. KADA sve bude ok.

I ne kažem da to neću učiniti. S vremenom! Ali ne danas. Sada me pustite da budem ljuta! Na Boga, motivacijske govornike, ministra zdravstva, vas i na samu sebe. Pustite da budem tužna. Pustite da plačem! Pustite da prođe!

Komentari

Neki baner