Božićna..., Dragi Božiću gdje si se sakrio?
Cafe

Dragi Božiću, gdje si se sakrio?

Where are you Christmas, why cant I find you? Why Have you gone away? Where is the laughter, you used to give me, why cant I hear the music play?…

Ovo je pjesma na koju plešem svake godine u Božićno vrijeme. I nekako me uvijek pogodi, iako je samo Božićna pjesma. Počnem razmišljati o tome što je zapravo duh Božića i osim što religijski slavimo rođenje Krista, što je zapravo poanta, gdje se skriva ljepota u Božiću i koliko se istinski u njoj utapamo?

Svake godine ista priča. Već po defaultu lijepim božićne ukrase, trpam kuću lampicama i čekam. Čekam da dođe taj osjećaj kojeg se sjećam iz djetinjstva, kad smo se svi okupljali doma, mirisali su kolači i pokloni su se skrivali u svakoj od soba, očekujući nevjerojatne usklike radosti i veselja jer.. pokloni su bili nešto što se nije dobivalo svaki dan.

Danas je to nekako drugačije. A opet svake godine ista priča. U želji da zadovoljim sva svoje uloge u životu, nađem se u prosincu u tom rascjepu između posla kojeg želim dovršiti, kićenja studia, kićenja kuće, i potrage, ali i budžetiranja poklona, hrane i svega ostalog što si stavim kao prioritet zadnjeg mjeseca u godini.

Želim doživjeti advent u gradu, želim se družiti s prijateljicama i želim obaviti šoping. I naravno, želim Novu godinu dočekati bez zaostatka. I onda sve to tako brzo prođe, advent mi proleti kroz prste i stigne Božić. Probudim se, razveselim se poklonima, najedem se k’o prase i – gotovo.
No, je li to Božić? Ili se duh Božića sakrio negdje daleko od sve te gužve, žurbe i kaosa kojem smo se predali? Možemo li nekako usporiti u ovo vrijeme, i istinski doživjeti duhovnu ljepotu Božića?

I ne, ne mislim tu samo na rođenje Isusa, koje zapravo slavimo 25.12. ili to čine oni koji su kršćanske religije, mislim na duh Božića koji nas podsjeća na ljubav, vrijeme koje poklanjamo, prisutnost, druženje i toplinu.

Možemo li duh Božića tražiti u šoping centru, nagruvani među hrpom ljudi, praveći sebi minuse na računu radi onih koje volimo, a koji zapravo najviše žele i trebaju našu pažnju? Mislimo li stvarno da u tom naguravanju u redovima pred blagajnama i živčaneći stanuje prava ljepota prosinca? Ne, nažalost (ili na sreću), Božić nisu pokloni. Božić nije jurcanje. Božić nije trka. Božić je nešto sasvim drugo.

Spoznala sam to danas, onako, za pravo, dok sam histerično prala suđe istovremeno vrišteći na svog četverogodišnjaka koji nikako da se spremi za vrtić. Pogodilo me kao grom. Usred neke od prijetećih rečenica koje sam namjeravala izgovoriti s ciljem da ga požurim, kleknula sam na pod, pogledala ga u oči i rekla – što trebaš ljubavi? Njegove jednostavne riječi – želim da složimo puzzle zajedno, zazvonile su mi u ušima i u srcu. Ostavila sam suđe, ostavila sam žurbu i sjela s njim na pod. Složili smo puzzle i u miru se spremili za vrtić.

I onda sam odlučila. Poklon broj jedan koji ću ovog prosinca pokloniti sebi i ljudima oko sebe bit će vrijeme. Pa onda pažnja. I uz to ljubav. Ne ljubav na daljinu. Beskrajnu, prisutnu, živahnu ljubav kroz slušanje, zagrljaje, ispijanje kave ili guštanje na kauču. Poklonit ću sebe.

Dragi Božiću gdje si se sakrio?

Volim poklone, da se razumijemo.

Volim poklone poklonjene s pažnjom i namjerom, u koje je uložen trud, bilo kroz izrade, bilo kroz to da je osoba koja poklanja istinski razmislila o meni kao osobi i o tome što želim primiti. A za takve poklone svako je vrijeme bolje od vrijeme sveopće histerije shoppinga u zadnji tren, tek toliko da se zadovolji forma. I da, klinci vole poklone. Vole taj osjećaj razmotavanja iznenađenja i vole plastiku, kričavo, drečavo. Ali, iako tako nekad ne izgleda, više od kolača, savršenog bora i najvećeg poklona s police, vole pažnju.

I stoga, dok mi u pozadini i dalje svira pjesma s početka priče, pjevajući o nestalom Božiću, razmišljam kako ovaj Božić možemo učiniti duhovnijim.

Čak i ako nismo religiozni. I evo, ovo sam smislila:

Umjesto poklona ili uz njih, napisat ću pismo svima koje volim. Rukom. Običnom kemijskom. Na običnom papiru. Ispisat ću sve razloge zašto ih volim, sve razloge zbog kojih sam zahvalna na njima u svom životu i sve njihove dobre osobine. Počinjem danas, na početku prosinca, baš zato da osvijestim blagoslov koji svaka od tih osoba predstavlja u mom životu.
Prakticirat ću oprost. Svjesni oprost sebi, životu i ljudima oko sebe. Sjetit ću se svega što zamjeram drugima ili sebi i osjetit ću kako to otpuštam.
Uživat ću u trenucima. Zagledat ću se u bor i promatrati svaku kuglicu i lampicu. Osvijestit ću svijetlo, toplinu i mirise.Neću peći kolače. Samo zato što to ne volim raditi. Ali ću guštati u tuđim kolačima, svjesno zahvaljujući vremenu i trudu koje je osoba uložila u ta mala remek djela.

Svaki dan uzet ću barem pet minuta za meditaciju ili samo sjedenje u tišini. Prisutna sama sa sobom. Bez distrakcija i bez telefona.

Zahvalit ću na svemu u protekloj godini. Svaki dan.

Darovat ću vrijeme, svjesno vrijeme, ljudima koje volim. Zbog toga možda neću ući u Novu godinu bez ijednog zaostatka privatno ili poslovno, ali ću obogatiti sebe i druge. Ostavit ću mobitel u torbi i istinski se posvetiti osobi pored sebe. Partneru, djetetu, prijateljicama, obitelji.

Dosadit ću sama sebi Božićnim pjesmama, derat ću se iz sveg glasa i pjevati po kući.

Poklanjat ću svjesno i u skladu sa svojim mogućnostima. Neću se zadužiti zato da poklonom nekome dokažem ljubav.

Šetat ću svaki dan. Promatrati prirodu ili grad. Zatvoriti oči dok uživam u frituli ili kuhanom vinu.

Pustit ću da histerija klizi pored mene, a ja ću se utapati u prisutnosti.

Dragi Božiću, ipak nisi nestao. Vidim te u malim stvarima.

Ivka Armanda Todorović

Komentari

Neki baner