Božićno svjetlo, Ho bljak
Cafe

Božićno svjetlo

Početak prosinca vrijeme je kad sjaj zvijezda vedrog noćnog zimskog neba obično zasjeni blještavilo stotina božićnih lampica. Popale se žarke i prodorne poput mačjih očiju i više ništa ne vidimo doli njihova sjaja; niti zvjezdano nebo niti tugaljivi pogled u gomili niti milosrđe jednostavnosti koje nam iz godine u godinu polagano curi kroz prste zapletene u šarenim vrpcama i sjajnim darovima.

Natječemo se s drugima i sami sa sobom – da više okitimo, da više kupujemo, da budemo bliže nekom vanjskom idealu, a onaj pravi ostavljamo tamo negdje u prošlosti – zajedno sa svilenim bombonima na božićnom drvcu i onom jednom dugo željenom igračkom zbog koje smo Djedu Božićnjaku napisali desetke pisama. Umjesto toga ispod drvca leže desetci darova koji su željeni samo zato što su moderni ili se „moraju“ pokloniti da bi ostavili dojam na taštinu umjesto na dušu.

Sve je puno, a srca su prazna.

Adventske svijeće palimo na lijepim vjenčićima, a u nama je tama. U tihoj noći u grudima pulsira samo praznina, koju sve češće zaboravljamo ispuniti onime što na sebi nema oznaku cijene, što se ne može zamotati u šarene papire; onime što ne možemo staviti pod božićno drvce, ali možemo darovati uvijek. Možemo umotati ljubav u osmijeh i milosrđe, a umjesto nepotrebnim ukrasima, blagdanski stol ispuniti samo dragim ljudima kojima će najveći dar biti upravo naša prisutnost. Ne čini se tako teškim, a opet iz godine u godinu, sve je tužnije. Nekada su me predbožićne reklame s bucmastim Djedom Božićnjakom i snježno – obiteljskom idilom uz okićeno drvce i svjetlucavu trpezu, veselile, podsjećale kako je Božić blizu. No, danas me ispunjavaju nekom neodređenom tugom, žalom za prošlim vremenima.

Nešto se izgubilo usput i, ma koliko pokušavala, ne mogu vratiti taj osjećaj zbog kojeg sam se veselila Božiću, blagdanima.

Mnogo je ljudi zauvijek otišlo, a ni mi koji smo ostali, nismo više oni od prije. Sve češće pogled kroz prozor u noć uznemirenu vrtlozima snježnih pahulja izmami suzu koja se pomiješa sa svom tom bjelinom, pa prizove slike glasne djece obraza grimiznih od studeni kako se grudaju dok im i posljednji centimetar odjeće ne bude natopljen snijegom. Tu su djecu danas zamijenila ona koja si prže prste petardama ili ih, ako se ne obogalje prije toga, bacaju ljudima pod noge. Sretan Božić svakome, ne?

Danas se Božiću radujem zbog svog djeteta; pokušavamo oživjeti neke stare običaje – izrađivati vlastite ukrase za bor, peći kolače u bakinim kalupima, na „starinski“ način, praviti „anđele“ u snijegu i ne brinuti se hoćemo li se smočiti. Nastojimo oživjeti duh prošlih Božića kroz male trenutke sreće koji su važni sada, koji nam osvjetljuju dušu kada nam je najpotrebnije. Ne lutamo po trgovačkim centrima, lutamo šetajući ulicama, parkovima. Ne kupujemo nepotrebne stvari, jer one na kraju kupe nas. Sputaju nas prvo cijenom po kojoj ih kupujemo, a onda zauvijek zatoče svojom bezvrijednošću.

Adventske svijeće gore zahvaljujući ljudima koji ih pale.

No, ne prinošenjem šibice ili upaljača, već približavanjem vlastitog srca smislu cijelog ovog razdoblja. Zahvalnošću, jer imamo sve što želimo i želimo sve što imamo; poštovanjem svakoga tko je to poštovanje zavrijedio svojom dobrotom i prisutnošću u našim životima. Palimo ih unutarnjom vatrom, onom svijećom koju smo još davno užgali u vlastitom srcu, koja nas vodi kroz mrak površnosti i varljiv sjaj božićnih svjetala.

Pogledajmo, stoga, na trenutak u nebo zimskog predvečerja. Sa prvim kapima tinte noći, upalit će se i zvijezde. Prvo polako, jedna po jedna, a tada će se sručiti plam milijuna njih. I, ako strpljivo gledamo, nema tih božićnih lampica koje bi zasjenile takav sjaj. Isto je i sa srcem. Ako ga pažljivo slušamo, šapnut će nam kako nikada nije kasno. Dar je pravi ako njegovu vrijednost uvijek prepoznaje onaj kojemu je namijenjen.

Komentari

Neki baner