Sve što ove godine želim za Božić
Cafe

Sve što ove godine želim za Božić

„Ustajanje mladiću! Moraš još prije škole, pronaći slatkiše koje ti je sakrio Uskršnji zeko!“

Sneno je protrljao zelene okice i pogledao me zbunjeno: „Uskršnji zeko?“

„Da, da Uskršnji zeko! Hajde požuri, znaš da on uvijek sakrije slatkiše. Moraš ih pronaći prije škole!“ „Mama, nisi valjda sakrivala slatkiše?“

„Ja? Nisam ja! Uskršnji zeko jeste!“

„Mama, danas je sv.Nikola! I znam da slatkiše ostavljaš ti, a ne on.“

Tako je nekako bilo kod nas, prošli petak!

Mogla sam doduše i drukčije. Mogla sam ga probuditi. Mogao je pogledati u svoju čizmicu, uzeti slatkiše i otići u školu.

Ali ne osjetiš maminu ljubav kroz kupljeni slatkiš.

Nema u čokoladici dramatičnih pokreta. Zbunjenog hvatanja za čelo, kad „shvatiš“ da si „pogriješila“. Nema u žvakama, lupanja srca od ponosa, jer s 9 g. ispraviš grešku „odrasle“ mame.

Nema u karamelama smijeha, zbog greške.

Nije do poklona. Nikada nije! Vjerujte! Oni se zaborave! Jednom kad odrasteš!

Ne sjećam se svakog poklona, kupljenog mojima. Ne sjećam se svih poklona koje sam ja dobila. A opet, jasno se sjećam stvari koje smo radili skupa. Sitnih spačkica, zafrkancija i zajedničkih druženja. Podmetanja. Smijeha. Zagrljaja. Uspomena!

Sjećam se truda koji sam ulagala da Djed Božićnjak ne bude samo iluzija. Kako je vjerovao u Njega i s 8 g. Da sam sve sumnje uspjela razbiti uz puno truda i pravu dozu entuzijazma! Pokazivala sam mu Djedovu kućicu u Laponiji. Sobove. I hrpu pisama, koje šalju djeca iz cijelog svijeta. Bila sam i sama toliko euforična i uvjerljiva da sumnja nije više bila opcija.

Pisali smo i mi! Iz godine u godinu!

Na ruke Djeda Božićnjaka

Glavna Pošta

Laponija- Finska

Djedica s hladnog Sjevera, redovito je odgovarao. Uvijek osobno. S markicama iz Finske i „vlastoručnim“ potpisom.

(Uz malu pomoć tete Lane (grafičkog dizajnera)). Psst!

Uživala sam u cijeloj toj „kriminalnoj“ organizaciji. Planirala bih tjednima, dok sve ne bih dovela do savršenstva. Sjećam se zajedničkog ukrašavanja kuće! Pečenja keksića i kolača! Osjetim i sad miris vanilije i kokosa!

Sjećam se kako smo svaku Badnju večer ostavljali keksiće i toplo mlijeko za Djeda Božićnjaka. Sjećam se, kako sam čekala da zaspe i utihne cijela kuća pa da krišom stavim poklone pod bor. Kako bih na Djedovom tanjuru, uvijek ostavila mrvice i komadiće keksa, a u šalici malo mlijeka. Da priča bude uvjerljivija. Kako bi pismo s odgovorom Djeda Božićnjaka, uvijek bilo ispod tanjura s pojedenim keksićima. A na njemu koja mrvica roščića od vanilije. U pismu bi se ljubazno zahvalio na ukusnim keksićima, mlijeku…e da i mrkvi za sobove.

Sve što ove godine želim za Božić, Gdje je nestao Božić?

Sjećam se svakog Božićnog jutra i uzbuđenja koje se osjećalo u zraku. Sjećam se zajedničkih ručaka kod bake i dide. Maratonskih razgovora i smijanja s mamom, tatom, bratovom i mojom obitelji.

Rijetki su pokloni kojih se sjećam! Iako ih volim. Da se ne lažemo!

No, Prosinac 2019, će ostati zapamćen kao mjesec u kojem sam ostala bez riječi, kada sam starcu s bijelom bradom, trebala odati svoju želju. Ono što  želim, ne stane pod bor. Ne možeš to odmotati iz jeftinog celofana, na Božićno jutro.

Prosinac 2019. mjesec kada sam zatvorila vrata za sve zlo. Kada sam pobjegla u zagrljaj! U ljubav! U uspomene, koje sam čuvala u sebi. Za ovakve dane. Zlu ne trebalo. A zatrebalo je!

I ako starčić u crvenom odjelu, kojim slučajem, sada ovo čita, tamo, u hladnoj Laponiji, zamolila bih ga ipak nešto.

Neka pospe malo te svoje Božićne čarolije, a nas pusti da učinimo svoje.

Neka ne muči, ove godine, bespotrebno, vilenjake  u Tvornici mašte. Ne treba zbog mene!

Neka učini da se smijemo, grlimo, svađamo i mirimo. Da se ljubimo, plačemo i veselimo. Samo da budemo skupa! Još dugo, dugo! I stvaramo uspomene!

Pa jednom ako njemu zatrebaju…

…neka ih se moje dijete sjeti. Možda baš Prosinca ove 2019.  

Komentari

Neki baner