Imaj poštovanja prema sebi – Ne vraćaj se onome koji te je već jednom ostavio! ,Dosadno ti je? Čitaj knjigu. Gledaj kroz prozor. Prošetaj poput duha ulicama grada kojeg ne poznaješ., 305
Cafe

Dosadno ti je? Čitaj knjigu. Gledaj kroz prozor. Prošetaj poput duha ulicama grada kojeg ne poznaješ…

Pokušavala mu je objasniti zašto odlazi, zašto više ne može niti sekunde trpjeti ovaj grad, ovo mjesto – skučeni stan sterilno bijelih zidova, s prozorima koji s nelagodom gledaju u kupaonicu stana nasuprot njihovom, iz kojeg je jednako tako nelagodno povremeno promatra proćelavi sredovječni muškarac.

Pokušavala mu je objasniti kako ne može preživjeti lišena svih ambicija, zadovoljavajući se mrvicama života koji netko drugi ostavlja iza sebe. Ne može, doista ne može podnijeti činjenicu da stoji u mjestu, žrtvujući sve što je ikada naučila, sve za što se ikada trudila, samo da bi ga u tuđem gradu, u tuđem stanu čekala da se vrati s posla.

„Znala si u što se upuštaš“, rekao joj je jednom kada se slomila rekavši da se ne vidi ovdje, tisuće kilometara daleko od domovine, bez mogućnosti da nađe posao u struci. Znala je. Osjećala se nezahvalnom, krivom jer ga sputava u njegovim težnjama, ambicijama. Pa je šutjela.

Radila kao spremačica, dadilja, pekla kebabe. Radila je danju, plakala noću, dok je gledala svoje diplome, svoje snove koji su ostali negdje na aerodromima i kolodvorima. Ostali su žigosani na avionskim kartama i koferima.

I malo ju je tko razumio. Poznanici, prijatelji, pa čak i uža rodbina uvjeravali su je kako se ne treba brinuti, kako je njoj izvrsno – pa on donosi novac, ona ne mora prstom mrdnuti. Treba samo spremiti stan, eventualno nešto skuhati.

Dosadno ti je? Čitaj knjigu. Gledaj kroz prozor. Prošetaj poput duha ulicama grada kojeg ne poznaješ.

U kojem isto tako koračaju duhovi poput tebe. Oni koji se nisu pronašli, koji zdvajaju neiskorištenih potencijala, neostvarenih želja, ambicija srezanih u korijenu. Usiljeno se smješkaju iznad masnih grillova, stisnutih usana čiste podove obližnje zalogajnice, poslužuju polupijane mušterije u pretrpanih barovima. Nije nikoga podcjenjivala, no to jednostavno nije bio njezin izbor.

Ona je sanjala o povijesti, o umjetnosti, o francuskom jeziku.

O onome za što se školovala, a njemu je to uvijek bilo samo „ono od čega se ne najedeš kruha“. Nešto apstraktno, nematerijalno i besmisleno. Pokušavala mu je po tko zna koji put objasniti svoje razloge, sada i u ovom trenutku.  Objasniti i otići prije nego se stopi s bljedilom ovih zidova, zauvijek se pretvori u jednog od tih neostvarenih duhova koji, tako prozirni i tjeskobni, zauvijek oplakuju svoje ambicije i želje. Čak nije niti očekivala kako će je shvatiti, iz njegovog je pogleda iščitavala potpuno razočarenje, iskonsko nerazumijevanje koje je njezine snove gledalo isključivo kroz filter sebičnosti.

Ne shvaćajući kako uspjeti u životu ne znači živjeti u snovima drugoga i držati kako si ostvaren samo zato jer uživaš materijalnu sigurnost koju ti je omogućio netko drugi. Možda bi netko bio sretan na njezinom mjestu, uživajući u plodovima tuđeg rada. No, ona je sa mjesta na kojem se nalazila vidjela samo usamljenu ženu, jedan pokidani san ugraviran na svečanom papiru diplome. Spakovala je, zato, sve svoje posjede, stala ispred njega i pružila mu priliku da je pogleda. Dobro pogleda i shvati kako je bolno istinita ona stara izreka kako je put do pakla popločan dobrim namjerama. Jer, dajući joj sve potrebno za život, isti taj život isisavao je iz nje. Lišavao ga izazova, truda i želja.

Ne želi svatko sve na pladnju. Zabluda je to koja kola među ljudima stoljećima. Jer, život nam neprestano servira izazove; nudi ih umotane u nenadanu vijest, primamljivu ponudu, neočekivani susret. Ako ne odgovorimo niti na jedan od tih izazova, život će nas jednostavno prestati izazivati. I što tada? Dosegnut ćemo svoj maksimum i prije nego smo počeli rasti. I uvenuti u tami.

Zato odlazi. Da spasi dok je još vrijeme – snove, izazove, sebe. On odbija poći s njom, a ona ga razumije. Žali, ali razumije. Katkad su snovi različiti i pronaći se u tuđem, nužno znači izgubiti vlastiti.

A snovi i iluzije nam pomažu živjeti. Tjeraju nas naprijed kako nas nikada ne bi sustigli duhovi neostvarenih ambicija i želja. Rađaju izazove, a bez njih života ne može biti.

Komentari

Neki baner