Noć kad je umro Novembar, Mila moja nisi ti manja žena jer nemaš dijete... i vjeruj mi nisu sve koje rode majke
Razmišljanja

Noć kad je umro Novembar

U zaglušujućoj noći kad je umro novembar nije se čuo ni vrisak, ni tamponada srca koja je označila kraj jedne ere snova. Svijet u kojem AIDS više nije tabu je postao bogatiji za nekolicinu prerano okićenih jelki, dotjeranih kao one stare tetke iz prethodnog stoljeća u doba Sigmunda Frojda, sa peruškom na šeširu. Svijet je otišao dođavola i to je činjenica.

Raštimovana sam ovih dana.

Zvučim kao klavir na kojem je Betoven smišljao sonate koje nikad ne bi objavio od sramote zvuka. Škripim, i jecam rasparenim notama, ali nakon smrti novembra, uglavnom ćutim. Ćutim jer sam prepuna riječi koje me pritiskaju, jer se nebo nakrivilo na desnu stranu i ulegla se ramena. Dramatična sam. Pretjerujem ponekad. Hladna sam, što je možda najgore od svega.

Heroj je davno umro u mojim očima. Ne tražim takve odavno. Činjenica je da uvijek kad sam okružena zidovima u meni zabjesne oluje. U meni se pobune gorštaci i podivlja mi krv. Razočaram se. Rastužim se. Nije to zbog jelke prerano okićene. Negdje je u meni proljeće zapelo. Negdje je ostalo jato lasta skuplačnih u grudima kao da su tu pronašle stanište, među trnjem kojim sam se opasala jer, naprosto, heroji su umrli.

Miriše mi vazduh na ratište.

Miriše mi na nadolazeću oluju u obliku ljubavi koje ću se odreći kao Petar, jer tako mora. Jer postoje dani kad ljubav i jedno izgovoreno Volim te ne znači ništa ako je to put ka degradaciji srca i svega onoga što sam mukotrpno gradila sve ove godine. Čudna je ova nadolazeća zima. Ponekad mislim da u mojim grudima nije ni prestala biti, a opet voljela sam. Cvjetala sam proljećem i kitila se suncem ljeta. Bila sam toliko živa, a opet, ne čujem da kuca u grudima.

Možda je to samo zbog datuma. Utihnulo srce da oda počast sjenama. Umirilo se da ne čuje noć. Da ne naruši ovaj razočarani svijet svojom istinom. Gdje da pronađem ponovo snove? Gdje otkucaj srca da čujem još jednom?

U meni su se sledile godine. Još jedan decembar neparne decenije, i tamo neke previše nestvarne jelke. Udahnem jako, i ćutim. Tonem u sebe, u svoje dubine jer u svijetu nema ničeg iskrenog i zanimljivog. Heroji umiru svakog dana u dječijim očima. Svijet je otišao dovraga. Kažem, raštimovana sam. Nije za mene tuga. U meni je ostala vučica, da na mjesec zavija. Tiho i divlje.

U toj noći kad je Novembar umro, okamenilo se nešto u mojoj duši.

Možda je oduvijek taj kamen tu bio kao umrtvljeni spomen na propale želje, na ono što sam bila nekad. Možda je tek sad tu srastao sa trnjem. Ne znam. Ali tu je. Stjena. Hladna a u njoj čujem tihi odjek sata. Detonacija odbrojava. Detonacija koja će i mene otjerati dovraga.

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner