Ne postoji nemoguće. Za nemoguće mi treba samo malo više vremena, Nije poanta biti s nekim, s bilo kim... poanta je biti s onim pravim!, Samo da preživim taj ‘najljepši’ mjesec u godini
Popularno Tridesete

Nije poanta biti s nekim, s bilo kim… poanta je biti s onim pravim!

Prije sam mislila – što je to u ženama da si dozvole biti tako male, tako slabe, tako ovisne o nekom tko ih zapravo ne voli?

Bila sam puna čuđenja i nerazumijevanja. Bila sam puna tuđih stavova koji nisu koristili ni meni, ni mojim prijateljicama koje su mi dolazile slomljene i potištene. A onda sam negdje u međuvremenu i sama postala žena, koja je pokušavala voljeti što se voljeti ne može i od toga odustala.

Kada me pitaju zašto sam sama i izgovore to onim do zla boga tragičnim tonom, mene uvijek uhvati smijeh.

Ne znam zašto je biti solo takva tragedija u tuđim očima?

Zašto ljudi pristaju biti u odnosima koji ih ne ispunjavaju? Zašto se zadovolje mrvicama? Zašto se ne potrude izgraditi kako bi uopće mogli shvatiti kakvu osobu žele pokraj sebe? I tko su oni prije svega?

Kada me pitaju zašto sam sama, svi očekuju da ću reći neku glupost poput – Nisam još srela pravog ili Nije mi naklonjena baba karma ili Princ još nije našao moju cipelicu… ali istina je da sam susrela mnogo dobrih muškaraca ali ni s jednim od njih ja nisam bila Ona Prava! Ne njima, već SEBI.

I znam da to mnogi neće razumjeti, ali jednako kao što je važno kakvu osobu puštate u svoj život, važno je i kakvi ste vi, tj u što se kraj te osobe pretvarate? Ostajete li svoji, iskreni, onakvi kakvi ste prema drugim ljudima ili postajete netko koga sami ne volite?

To se događa ženama s početka moga teksta, ženama koje sebe ne vole kako bi trebale, pa se love za mrvice tuđe pažnje, pogrešno ih nazivajući ljubavlju.

Ljudi se zaljube u izgled, u kemiju, u titranje vlastitog srca kraj nekog.

Zaljube se u potencijal koji misle da ta osoba ima, gradeći svoju iluziju. Zaljube se u neko ‘možda’, u neko ‘ajmo probat’, u ‘sviđa mi se kako se osjećam s tobom’ – ali samo tad, samo u tom trenutku, samo u tim okolnostima.

Ali to nije ljubav, nije čak ni prava zaljubljenost, to su samo hormoni i ništa više, a oni se istroše.

Ono što ja želim od veze je osjećaj da i dalje mogu biti ja, kraj čovjeka kojem je jedan dan sve lijepo a drugih šest mu ne cvjetaju ruže, želim biti ja u svakoj situaciji i svim okolnostima, kako bih mogla uvijek donijeti pravu odluku, za sebe, njega i nas. Želim biti partnerica u dobru i zlu, a ne ona koja ovisi o njemu i njegovoj pažnji ili ona koja naprasno odlazi prvi put kad bude teško.

Ljudi se zaljubljuju u svoja očekivanja. I onda ih ta očekivanja ugrizu za dupe.

Zbog toga često ponovim – daj vremenu vremena, daj da se upoznamo kroz sitnice, kroz svakodnevne stvari, jer oboje možemo spavati s nekim, sa svakim s kim ima kemije, ali to nije dovoljno za ljubav, za odnos, za danas koje postaje sutra i sutra koje postaje svaki novi dan. I pretvara se u život. Naš život.

Meni ta površnost ne treba. Treba mi dubina. Treba mi da možemo šutjeti u dvoje kad nemamo odgovore i da nam to bude u redu. Treba mi da se posvadimo ali da se jedno drugom vratimo nakon svake oluje. Treba mi da znaš i ne posumnjaš nikad – da sam tu. I da neću otići jer prolazi vrijeme i starimo. I da te neću napustiti jer ima mlađih i blesavijih. I da volim sve što jesi, svakoga dana, bezuvjetno, jer si ti moj odabir i jer sam s tobom ja i dalje ja. I volim što si ti, sa mnom uvijek ti.

U takvom odnosu kemija ne prestaje, ne gubi se, strast živi godinama, ma sve dok ima nas, jer su u tom odnosu dvoje ljudi koji žele usrećiti jedno drugo, dok bezuvjetno ostaju svoji.

Zbog toga sam sama, jer si dajem vremena da stvorim takav odnos s muškarcem koji će biti spreman na isto.

Zbog toga ne želim dječake, zavodnike, propale romantičare ili nekog, bilo kog, eto toliko samo da imam nekog. Ne želim. Previše se poštujem da bih se osudila na odnos koji je manji od onog pravog.

I vidjet ćemo jesam li tog muškarca već susrela… i je li on, susreo mene?

Komentari

Neki baner