Taj težak osjećaj nije prirodan, Preboljeti nekoga i nastaviti dalje je jedna od najtežih stvari u životu, što ako ljubav nije dovoljna za sreću?, Strah od sreće ili strah od neuspjeha?
Cafe

A što ako ljubav nije dovoljna za sreću?

Nisam primjetila kad se moj najdraži javni par razveo. Predivna priča, ljubav i sklad, ali jbg, razvode se. I kako to biva, mediji, kruciferi, razapeše ih po stranicama novina i online člancima. I ne mogu da se ne zapitam. Da li smo zaista stvoreni da imamo jednog partnera do kraja života i da li je vječna ljubav zaista moguća? Da li prerastemo sebe i svoja očekivanja ili jednostavno pristanemo na to što imamo jer ne daj bože da ostanemo sami, pa šta bi svijet rekao.

Svoj život dijelim na sebe do prije pet godina i na sebe od prije pet godina.

Ova prva Ja je bila jedno malo neshvaćeno čudovište koje je bilo željno ljubavi, i istu je tražila svuda i svemu. Pristajala sam na sve, bila sam mazohistično nastrojena prema sebi i donosila sam mnogo glupih odluka zbog ljubavi.

U onim prvim godinama, kad sam imala oko 18, bila sam u psihički nezdravoj vezi u kojoj nije bilo ljubavi, samo moj strah od samoće i psihoza s druge strane. Ta me veza naučila mnogim stvarima, a posebno šta ljubav nije. Sve sam svoje muškarce voljela, i volim ih i danas nekom drugačijom ljubavi, sve osim tog psihoznog manijaka zbog kojeg nisam smjela disati.

I uvijek sam vjerovala da su te ljubavi prave, jedine, da nikad tako neću voljeti, i nisam.

Uvijek sam sledeći put voljela jače, većim dijelom sebe, i iskrenijom stranom duše. I sve su se te ljubavi završile posle nekog vremena. Danas, ova nova ja koja ne mari za statistiku i ne mari za komšijino mišljenje, nekako sve više se pitam da li postoji idealan partner i onaj “do kraja života” čovjek.

Vidiš, potpišeš taj neki papir i tamo neki matičar ti kaže da se morate voljeti “u dobru i zlu”, i zbog tog potpisa ostaneš u braku jer naiđe to neko zlo, mora naići. Taj potpis je tvoja riječ, tvoj “obraz”. Kako da ga pogaziš? A to što te ta druga strana zgazi, ne mari. Potpis je bitan. Istrpiš sve i svašta, progutaš i kamenje i cipelu i pesnicu, i ćutiš, jer potpisala si. Dobro si prošla kakvih ima. I što je još gore, onaj mazohistični dio u tebi ga još voli, bez obzira na cipelu i pesnicu i ljubavnicu. Voliš ga jer on je onaj “pravi”.

Ljudi se mijenjaju.

Drugačije sazrijevaju tokom godina i ono što je za tebe bio ideal u dvadesetim, sigurno nije kad dođeš u tridesete. Želje i snovi rastu sa razvojem ličnosti, i ono što sam bila ranije, danas sigurno više nisam. Danas cijenim najviše ljubav prema sebi, iskrenost i poštovanje sebe. Jer svakog dana rastem i razvijam se kao žena, kao čovjek, kao ljubav.

Nikad neću zaboraviti scenu iz serije “Seks i grad” u kojoj Samanta raskida sa tipom posle pet godina rečenicom “Volim te ali sebe volim više. Ja sam u vezi sa sobom već pedeset godina i to je veza na kojoj trebam raditi”. Kako moćno! Ta veza sa samim sobom obično nam je najmanje važna. Obično nju najmanje održavao i postajemo ono što “druga polovina” želi, očekuje, i pristajemo na manje jer bojimo se šta ako ostanemo sami. Ko ćeš biti bez tog drugog dijela koji te vuče na kauč, na patos, što dalje od sebe.

Ne znam da li ću ikad potpisati parče papira pred matičarem, i ne znam koliko će moje ljubavi trajati. Nisam sigurna da mogu nekom da obećam vječnu ljubav osim sebi. Jer mijenjamo se. Jer rastemo. Jer nisu nam isti snovi u trenutku kad se prvi put poljubimo i nakon sedam godina. Ne mogu biti.

Lijepe su te ljubavi, srela sam ih na brodu, divila im se i nakon 70 godina braka ti neki ljudi su uživali pored svoje polovine duše. Jer su vjerovali u nju. Jer su svašta progutali, preživjeli, i vjerovali u datu riječ, dato obećanje. Jer su vjerovali da su to ljubavi za jedan cijeli život. Da li smo to mi dobili rok trajanja ili se ljubav pokvarila?

U svakom slučaju, mnogo važnije od braka i “gutanja” jeste iskrenost.

Prema sebi prvo, pa onda prema partneru i porodici. Jer šta je život i partnerstvo ako se lažima pokrivamo, i ako u njih vjerujemo. Jer vidiš, ponekad ljubav nije dovoljna za sreću.

Voliš ali ipak nisi sretna jer tvoja duša traži više, traži drugačiji put, želi drugačije snove od onih koje je sanjala kad je prvi put poljubljena. I ne treba se stiditi toga. Treba biti iskren, priznati da si odrastao, da su ti krila neka porasla. Treba se pogledati u ogledalo bez žaljenja. I možda nisam stvorena za jednog muškarca, ali jesam sigurno stvorena za jednu ženu. Za ovu u sebi koja svakog dana raste i rastvara svoje latice, i sanja svoja krila.

Džaba biti cjelina s nekim kad si sam pola čovjeka. Džaba se uklapaš.

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner