Sigurni znakovi da ga baš i ne zanimaš (ali koga briga), Dnevnik jednog zavodnika: 'Šta ti sad hoćeš? Imam dečka!' - rekla je a ja sam je poljubio
Dnevnik jednog zavodnika Popularno

Dnevnik jednog zavodnika: ‘Šta ti sad hoćeš? Imam dečka!’ – rekla je a ja sam je poljubio

Nakon posljednjeg “seena” i mog shvaćanja da cijela priča nije nimalo lažna i da je ona sad u vezi, nisam se osjećao baš najbolje. S jedne strane bio je to izazov kakvog već jako dugo nisam imao, s druge opralo me gadno raspoloženje.

Na poslu su se dani vukli kao godine i sve me živciralo, čak i zgodne kolegice koje su sve redom bile udane ali su voljele zezanciju i rado koketirale sa mnom.

Bio sam hodajuće gunđalo na speedu. Čak sam se uhvatio kako nakon dugo vremena stojim uz trafiku i kupujem cigarete.

– Je**te stari daj se dozovi. – ponovio mi je kum koji je znao da se takva situacija dešava samo kad me nešto (netko) gadno sjebe. A ona me sjebala.

Poruke nisu palile. Na pozive nije odgovarala. Bilo je vrijeme da malo stanem na loptu i pustim je na miru. Naredna dva tjedna nisam joj se javio, a onda sam na FB-u pročitao status: “Zašto muškarci ponekad moraju biti takvi debili?”

Opa, preokret situacije, u raju ipak ne cvjetaju samo ruže. Je li ovo prilika?
  • Hej malena kako si? – brzo je otišla poruka.
  • Hej, evo dobro a ti? – odgovorila je, konačno!
  • Odlično, znaš mene. 😉
  • Hah znam 😉
  • Nego, bit ću u prolazu kroz tvoj kvart sutra, nešto poslom, jesi za kavu? Malo da se ispričamo kao stari prijatelji. 😉
  • Može, zašto ne. Javi se kad budeš u blizini.
  • Naravno ljepoto 😉
  • Seen

Ništa na svijetu nije me živciralo kao njezin seen, ali prilika se ukazala i trebalo je vidjeti kako stvari stoje u njenom svijetu (čitaj imam li šanse)?

Dan mi se vukao kao godina, htio sam ubrzati vrijeme i naći se s njom što prije. Prateći komentare njenih prijateljica na spomenutom statusu, shvatio sam da se događa nešto ali ništa kritično, no koliko god da je prilika bila mala, valjalo ju je iskoristiti, prije nego se ona opet otopi i poleti nazad u zagrljaj svog tipa.

Kad je konačno proletio petak i posao završio uhvatio sam se mobitela i nazvao je, zvonilo je dugo a onda se konačno javila ne baš oduševljenim tonom.

  • Evo upravo krećem prema tebi, pokupim te za pola sata?
  • Čuj ipak neću moći danas, imam neke stvari koje su mi naglo iskočile, može drugi tjedan?
  • Ma da… naravno, samo ono baš sam se veselio da ćemo se malo porazgovarat’. (Hladan tuš)
  • A i ja, ali znaš… život. Uglavnom čujemo se.
  • Čujemo se.
Ovo. Neće. Biti. Nimalo. Lako.

Odlučio sam da neću glumiti budalu i da je narednih dana neću zvati. Bilo je jasno da mi je vratila milo za drago zbog svih onih mojih, ‘nemam vremena i ne znam kad ćemo se vidjeti’ izgovora koje sam vješto servirao svakoj, ne samo njoj. No samo su me ti izgovori koštali.

Vrtio sam po glavi svaku priliku kad sam mogao biti s njom, a ja sam radije odzujao negdje drugdje. I to je bio osjećaj koji nisam volio. U biti osjećaji su nešto što nijedan tip poput mene nije podnosio. Osjećaji kompliciraju situaciju. Kompliciraju život. Sjebu te.

A za nju sam počeo osjećati nešto. I to je bio zajeb.

Tjedan dana kasnije, ponovno sam okušao sreću i okrenuo njen broj.

  • Halo?
  • Hej malena, kako si?
  • Oh… hej.. dobro, ti?
  • Odlično čim čujem tebe…
  • Hmmm pa hvala… – promucala je očito šokirana direktnim pristupom.
  • Ajmo na kavu.
  • Ma joj znaš, nije mi sad baš zgodno… – izmotavala se.
  • Ma hajde! Ne možeš mi reći da u tom svom rasporedu nemaš ni 20 minuta za starog druga?
  • Pa dobro, ajde, ali samo pola sata…
  • Kod tebe sam za pola sata.
  • Vidimo se.
  • Vidimo.

Konačno!

Sjurio sam se iz stana kao munja i u autu bio za manje od minute. I narednih sam dvadeset minuta vozio kao manijak. Stao sam ispred njene zgrade i nazvao je da sam tu a onda malo skrolao po FB-u dok sam je čekao. Kad sam podigao pogled i vidio je, grlo mi se osušilo, bila je… posve drugačija. Zračila je. Skratila je kosu, nosila je manje šminke, bila je žena koju sam, tek sad shvaćam, želio više od ičega na svijetu.

  • Hej stranger. – rekla je i sjela u auto.
  • Heeej… – rastegnuo sam taj hej malo predugo i shvatio da predugo buljim u nju samo sekundu prekasno, pa sam se dozvao i hladno okrenuo glavu na drugu stranu, gledajući mrtvi kut dobacio
  • I di ćemo?
  • Mogli bi do Puba, sjesti na terasu, lijepo je vrijeme. – predložila je.
  • Odlično… i što ima kod tebe?

Trudio sam se djelovati potpuno nezainteresirano dok je ona pričala o nekom novom tečaju koji je upisala, o tome kako ju ubija ludnica na poslu i kako ima hrpu planova za ljeto. Svog tipa nije spominjala, ali bilo je jasno da su to planovi za dvoje. U sebi sam paralelno šamarao njega pa sebe. Kako sam mogao biti tako glup i pustiti ovu curu?

Kad smo sjeli na terasu i naručili kavu, ona je vješto izbjegavala moj pogled. Oči su joj bile posvuda i zanimalo ju je sve osim mene. Sranje.

  • Sretna si. – bila je više izjava nego pitanje, ali ona je svejedno odgovorila
  • Jesam. i nasmijala se onako široko, jebeno sretno. Jebeno dobro. Niska bijelih zuba, savršenih, ispod punih usana, naježio sam se.
  • Drago mi je to čuti. – odgovorio sam pa bacio pogled na mobitel koji mi je zvrndao na stolu i odlučio ga ugasiti. Ona to nije ni doživjela jer je cijelo vrijeme veselo odgovarala na nečije poruke. Mogao sam pretpostaviti čije.
  • Oprosti, dragi… nestrpljiv je, trebali bi u kino večeras i do nekog njegovog frenda kasnije.
  • Nema problema. – odgovorio sam gestikulirajući joj neka samo odgovori a u sebi sam skidao bogove s neba.

Nakon toga razgovor je tekao lagano, pitko, pokušavao sam pohvatati što joj se dešavalo posljednjih mjeseci, gdje je bila, što je radila, koliko je ta veza ozbiljna, a ona je vješto izbjegavala dati konkretne odgovore. Znala je da se situacija promijenila i pasalo joj je. Hranilo joj je ego s jedne strane dok joj je s druge bilo nevažno jer imala je tog svog nekog.

Kava je prebrzo proletjela i ponudio sam da je odvezem kući, što je odbila i rekla da će prošetati i usput kupiti neko voće za majku, a ja sam znao da je to to, sad ili nikad i lagano je privukao k sebi dok smo stajali pokraj mog auta i pozdravljali se.

  • Hej, nemoj… pokušala se izvući.
  • Zašto ne?
  • Zato što ne. Znaš da imam dečka. – bila je ljutita i pokušala se izvući iz mog zagrljaja, ali bezuspješno, stajali smo između dva auta a moj stisak bio je čvrst iako nimalo grub.
  • Ja ga ne vidim tu.
  • Daj.. sredi se i pusti me. – promatrala me ljuto trudeći se izvući, a ja sam joj drugom rukom uhvatio lice, pogledao je ravno u oči i poljubio.

Tren se opirala, a onda se prepustila. Kemija između nas bila je i prejaka. Jezikom sam raširio njene ljutite usne i uklizao u zabranjenu zonu. Uzvratila je. Bilo je tako jebeno. Klizio sam rukom po njenim leđima, udisao tu slatku aromu laganog parfema koji je nosila, prolazio prstima kroz kosu. Osjećao sam se živ, kako dugo nisam. Ponijelo me… popustio sam stisak, a njoj je trebala samo sekunda da se izvuče iz mog stiska i opali mi takav šamar da mi je zvonilo u glavi.

  • Koji si ti debil! – vrisnula je i okrenula se.
  • Sranje, sranje… čekaj!
  • Pusti me na miru! Ozbiljno ti govorim.
  • Daj čekaj… – sustigao sam je.
  • Neću! Šta ti sad hoćeš? Sad nakon svega?! Imam dečka!
  • Ali osjećaš nešto prema meni i dalje? – nasmijao sam se zločesto.
  • Ne… ne osjećam ništa!
  • Osjećaš i ja ću ti to dokazati.
  • Molim te pusti me, nemoj mi ovo raditi. – rekla je i okrenula lice od mene.
  • Malena… pogledaj me. – dotaknuo sam joj lice.
  • Ti si ta, okej?
  • Želiš me samo zato što te ne želim i ne trebam. – odbrusila je ljuto i povrijeđeno, no više je bila ljuta na sebe no na mene.
  • Dokazat ću ti, okej?
  • Ma da… možeš probat’. – rekla je i odmakla se za korak a ja sam ponovno posegnuo za njom i poljubio je. Uzvratila je poljubac. Bio je lagan, strasan i cijelo tijelo su mi prolazili žmarci, a onda se odmaknula, okrenula i otišla niz ulicu.

Pustio sam je jer sam znao, da ću se za njeno srce morati izboriti.

Mario Krasnik

Komentari

Neki baner