Ne postoji nemoguće. Za nemoguće mi treba samo malo više vremena, Nije poanta biti s nekim, s bilo kim... poanta je biti s onim pravim!, Samo da preživim taj ‘najljepši’ mjesec u godini
Popularno Tridesete

Ne postoji nemoguće. Za nemoguće mi treba samo malo više vremena

Snovi se ostvaruju!

Ostvaruju se onima koji u njih vjeruju, onima koji od njih ne odustaju… onima koji su se spremni boriti za njih i vrijedno raditi.

Vjerujete li u Božićna čuda?

Neki vjeruju, neki cijelu godinu sjede s figama u džepu i čekaju svoja mala i velika čuda. Mole za njih, preklinju, zahtijevaju, ali i dalje sjede.

Neki pak lete grlom u jagode, padaju, ustaju, bore se, posrću. Svaki dan se izlažu novom riziku. Za njih je jedino sigurno da ništa nije sigurno i da ne znaju kuda će sve ići sutra.

Oni ne vole zonu komfora i plaši ih samo činjenica da stoje na mjestu. Ne zadovoljavaju se nikad osrednjim i radije sami sebi slome srce, nego da ostanu na istom mjestu, u istim okolnostima, okruženi ljudima koji ih ne inspiriraju.

Ja sam jedan takav čovjek. Osoba koja ne poznaje nemoguće, već to gleda kao izazov. I koja je spremna svaku nevolju okrenuti u svoju korist. Za to mi ponekad treba vrijeme, ponekad lukavost, strpljenje i često mnogo učenja, ali nije važno. Onaj osjećaj kad stigneš na još jedan cilj, vrijedi svake žrtve i svakog napora. A ni putovanja do tamo nisu loša, dapače, imaju svoju čar!

I ne, ne rađamo se takvi, borci postajemo. Borca izgradiš.

Mala Mila, koja je pobijedila leukemiju nije se rodila kao borac, postala je takva. Kao i njeni roditelji. Išli su svakodnevno preko rubova sebe kako bi se izborili za svoje čudo, za svoju najveću pobjedu – njeno zdravlje.

Nisu sjedili, nisu čekali, nisu odustali. Nisu gledali u nebo s figama u džepu, već su okrenuli svijet i doslovno i figurativno kako bi sada živjeli svoj najveći san.

I promatram ljude oko sebe, koji svakodnevno odustaju, koji stalno govore o lošoj klimi, o lošoj gospodarskoj situaciji, o premalo posla i premalim plaćama i premalo – svega… i ne žalim ih. Barem ne više. Jer oni svoje okolnosti biraju uvijek iznova.

Njihova je tuga i nemoć njihov izbor svaki dan!

Biti slab i biti promatrač života je izbor. Život u zoni komfora je izbor. Strah je izbor.

Svatko će ti pomoći kad vidi da želiš van iz toga, kad prestaješ izigravati žrtvu okolnosti. Ali nitko neće posegnuti za tobom dok si odbijaš pomoći sam! Ne postoje Supermani tamo vani, jedini Superman koji postoji je onaj kojeg nosiš u sebi.

I znam… nije lako živjeti na rubu, ići svaki dan preko svojih granica, tjerati se na više, brže, bolje, jače… otkrivati nove horizonte, ali to ti jedino puni pluća.

Ne govorim o adrenalinu i nekoj ovisnosti o nepoznatom, već o spremnosti da okreneš planetu i ne čekaš da se ona zavrti za tebe – jer vjeruj mi, neće.

Ništa se neće desiti samo, ali desit će se sve što želiš ako podigneš dupe s kauča, ako prestaneš kriviti okolnosti, ako se, pa iskreno… zauzmeš za sebe.

Ništa te kao bolest ne nauči vrijednosti života i svakog trenutka. Kad tijelo odbija poslušnost, kad se doslovno boriš protiv sebe, kad je svaki korak napor i kad od bolova ne možeš ni otvoriti oči, tad najviše naučiš.

Dok sam bila klinka prošla sam pakao s teškom bolesti, mnogi su me zbog toga žalili, ali ja samu sebe? Nikad. To što mi se tad dogodilo oblikovalo me u borca. Počela sam cijeniti svaki dan i svaki svoj korak, jer sam bolno bila svjesna koliko malo treba da nestanemo i koliko je jedan korak zapravo težak.

Ništa te ne nauči vrijednosti života kao činjenica da ne možeš stajati na svojim nogama. Ništa ti ne opali takvu pljusku kao rečenica liječnika da za tebe nema jamstva. I kad to doživiš i preživiš, pa ti se ponovi 20 godina kasnije, kao meni, pa dva put prođeš istu lekciju, onda nikoga i ništa ne čekaš! Ničega se više ne bojiš. Ništa ti nije toliko strašno niti su ti klasične ljudske brige nešto što ne bi mogla svladati.

Sjetiš se samo trenutka u kojem niti mogla otvoriti oči i sve ti drugo postane lako.

Čuda postoje.

Čuda se događaju svakoga dana, ali događaju se onima koji su se spremni za njih boriti. Tvoja sreća i tvoji snovi su s druge strane straha. Ponekad, samo te jedan korak dijeli od njih.

To je korak u nepoznato, to je rizik, to je spremnost da izložiš sebe i hrabrost da si dopustiš pasti… ali znaš što je najbolje? Kad padneš, kad si na dnu, nemaš kamo osim prema gore!

Pa dok sjedite u svojim toplim domovima, negodujući zbog južine, zbog visokih cijena, predsjedničkih izbora ili jednostavno činjenice da nešto nije onako kako bi vi htjeli, zapitajte se što vas koči? Koji je to strah koji vas drži točno tamo gdje ne želite biti?

I što možete izgubiti ako probate? Ako sami krenete u ostvarenje svog Čuda?

Osobno, radije bih živjela još samo jedan dan s ovim osjećajem entuzijazma i ispunjenja u svakoj sferi svog života, no još 40 godina tapkala u mraku i bojala se i života i sebe.

Sretan Božić dragi ljudi i ne bojte se sanjati nemoguće!

Vaša M.

Komentari

Neki baner