Čarolija najveća od svih
Cafe

Čarolija, najveća od svih

I dok su Dasher, Dancer, Prancer, Vixen, Comet, Cupid, Donner, Blitzen i Rudolf, pomagali Djedu vući teške saonice, ja sam gledala već na stotinu puta pogledane Božićne filmove. Imati 42 i vjerovati u Božićnu čaroliju…

Možda jeste naivno i glupo, ali ponekad je sve što trebaš u životu, upravo vjera u čaroliju.

Znam! Živimo u državi, u kojoj na izborima biraš „manje zlo”.

U kojoj više vrijedi dobra samopromocija, nego dobro odrađen posao. U kojoj se i na kraju 2019., još uvijek priča o 1941. U kojoj su političari precijenjeni, doktori podcijenjeni. U kojoj grad od 75 000 stanovnika, nema patologa. U kojoj na MR mozga, čekaš 6 mjeseci. U kojoj moraš moliti Boga, da se ne razboliš, ako nemaš vezu…

Možeš, naravno, i staviti ružičaste naočale i praviti se da to nije tako. Da je sve baš kako treba biti! Da živimo u pravednom i neiskvarenom društvu! Ali tvoja inteligencija će ti, svako toliko, paliti lampicu upozorenja.

Baš zbog toga, ovdje, više nego možda negdje drugdje, ja sam svjesna čarolije oko sebe! Ne one, „izvuci čarobni štapić i zaželi želju“ čarolije, nego one druge.

One, koju često uzmemo zdravo za gotovo.

One;

Kad ti, dok si s obitelji u Zagrebu, tata popravi puknutu cijev, bez tvog znanja i sve vrati na mjesto, kao da radova u kući nikad nije bilo.

Kad ti muž pomogne peći božićne kolače, jer si već 6 dana na analgeticima, a ti svejedno tvrdoglavo inzistiraš na tome, da sve bude kao inače.

Kad ih unatoč neprekidnim bolovima, ispečeš taman toliko, da bude više nego dovoljno za vas, a i da poneseš mami i tati na Božićni ručak. Ali i za prijateljicu i njene, jer ih ona, ove godine, ne može peći. I njima je Božić! A Božić mora mirisati na vaniliju.

Kad baš ti, uspiješ riješiti problem na poslu, za koji se mislilo da je nerješiv.

Kad su ti djeca zdrava, sretna, dobra, vrijedna, empatična.

Kad donesu doma petice, zlatne medalje…

Kad donesu osmijeh.

Kad imaš brata s obitelji, s kojima se možeš smijati i na koje možeš računati.

Kad su ti prijatelji obitelj, a obitelj prijatelji.

Kad te devetogodišnje dijete, onako iz čista mira (jer zna što te muči već tjednima), pogleda najuvjerljivijim pogledom, koji si vidjela u životu i kaže:

„Ma bit će ona dobro, mama! Znam ja da hoće! Vidjet ćeš!“

I onda nastavi o “Usponu Skywalker-a”, kao da ništa prije toga, nije ni rekao.

A jeste! Rekao je ono što mi je trebalo! Baš kad je trebalo. Bez puno filozofiranja i ravno „u sridu“!

Čarolija? Najveća od svih!

Komentari

Neki baner