Dnevnik jednog zavodnika: Dan kad se udala za drugog
Dnevnik jednog zavodnika

Dnevnik jednog zavodnika: Dan kad se udala za drugog

Kako su mjeseci prolazili, tako je njena veza postajala sve ozbiljnija. Na kraju je jednog kasnorujanskog popodneva, na njenom FB-u iskočio status da se udaje.

Mjeseci lova bili su uzalud. Ona je odlučila.

To je bio tren kad sam napokon sebi priznao poraz. Žena u koju sam se bezglavo zaljubio, odlučila je svoj život vezati uz drugog muškarca.

Uskoro sam dobio i pozivnicu za vjenčanje. Gledao sam u taj bijeli pergament i spajao njeno ime s njegovim prezimenom. U mojoj glavi nikako nisu išli zajedno. Ali mene se ništa nije pitalo. Barem ne više.

Činilo se gotovo nestvarno, jer nije se činilo tako davnim prošlo ljeto kad sam dolazio k njoj i prodavao joj svoje priče, a ona me gledala svojim velikim, sanjarskim očima. I nekako to bude čudno kad mi muški mislimo da nekog imamo, a onda se desi da to baš i nije tako.

Jer niste sve naivne. Znate odrezati čak i kad volite.

A nama se dogodilo upravo to. I shvatio sam da je taj rez bio zapravo vrlo jasan, iako se činilo kao da ona dozira i smanjuje svoj angažman tjednima. Rez je došao naglo i to mnogo prije no što je u njen život ušetao netko nov.

Najveća mana svakog zavodnika je u tome što postane presiguran u sebe i svoju igru. Ili u nekom trenutku sjedimo na previše stolaca pa ne stignemo reagirati kad se neka naglo izmakne.

A naznake uvijek postoje.

To su oni trenuci kad ona više ne odgovara oduševljeno na poruke. Kad se počne dvoumiti i kad se prestane nadati. Jer žene se vješto drže za svaku mrvicu nade koju bacamo u njihovom smjeru. Dok im je stalo.

Meni je alarm trebao zazvoniti kad je prvi put ostavila ‘seen’. Ali nije, jer sam naivno pomislio da je to samo toplo hladno igra, za kojom nekad posežete u trenucima kad vidite da gubimo interes.

Nisam si dao dovoljno truda da pobliže upoznam nju kao osobu, jer da sam se potrudio, shvatio bih da ona nije takva. Ne igra igre. Premudra je za to.

Jednostavno je odlučila da joj je dosta prepotentnog švalera i njegovih igrica i da joj u životu treba nešto ozbiljnije i stabilnije. Tko bi joj zapravo zamjerio?

Kad premotam filmove u nazad, sjetim se jedne proljetne kave kad mi je rekla da u ovom trenutku u životu želi nešto drugačije, nešto ozbiljno i da posve razumije ako joj to ne mogu pružiti.

Nije bilo navale i presinga s njene strane.

‘Žena koja se poštuje, kakvo osvježenje.’ – pomislio sam, ali ništa nisam poduzeo, jer vjerovao sam da imam vremena, da je dovoljno zagrizla.

Mi uvijek mislimo da imamo vremena, nama se nikad nigdje ne žuri.

Žurba nastaje tek kad shvatimo da ona najzanimljivija koju smo čuvali na klupi, ustaje i svoje mjesto dragovoljno prepušta prvoj zainteresiranoj, jer ona nikada nije željela sjediti na klupi. Njoj se tamo ne sviđa. Njoj je tamo dosadno. Ona ne želi mrvice pažnje. Ona ne voli dijeliti svoje najdraže igračke, pa kao pčelica odzuji negdje drugdje gdje je cvijeće mirisnije, gdje vrtlar bolje održava vrt i gdje je samo ona kraljica.

Tako se osvaja okorjeli zavodnik i tako mu se na kraju vraća milo za drago.

Poanta je u tome da ona ništa nije željela dokazati. Ona je samo odabrala svoj put i svoju sreću, a ne čovjeka koji joj ništa nije davao.

Dok sam je gledao u bijelom, kao viziju iz sna, kako korača prema oltaru i drugom čovjeku, shvatio sam da je svaki muškarac osvojiv, pa čak i onaj koji kao ja misli da dovoljno zna o ženama.

Samo uvijek nas na kraju osvoji ona kojoj to nije više važno. Ili nije važno uopće.

I često se desi da baš ta žena, bude ona o kojoj razmišljamo cijeli život, a ona se budi uz nekog drugog sretnika.

Mario Krasnik

Komentari

Neki baner