Jesu li osjećaji novi tabu?
Per aspera ad astra

Jesu li osjećaji novi tabu?

Relativno dugo sam razmišljala o čemu da danas pišem. Imala sam gro tema u glavi, gro varijacija jednog te istog, ali nešto od toga ne možeš napisat’ jer možda nije dovoljno opširno za kolumnu, nešto od toga ne možeš napisat’ jer ne želiš povrijediti određene ljude, a nešto ne možeš jer ne znaš kako izraziti svoje osjećaje. Možda i znaš, ali ne znaš da l’ će te shvatiti. Pogotovo danas.

Danas se bojimo osjećaja više od pakla. Možda ne svih. Ali onih ružnih sigurno.

Stavili su nas u kalupe društva koje nema uvijek najbolju percepciju. Možda je do Instagrama gdje svi žive savršene, cenzurirane, filtrirane živote. Možda je do nesigurnosti pa onda i nas uče da ne možemo baš bilo kakvi biti. Možda je do toksičnih odnosa koji su nas naučili da se zatvorimo u sebe jer nas ionako neće kužit’. Ali činjenica je da je danas rijetkost govoriti o osjećajima, a možda je upravo to ono što nam najviše treba.

Živimo u svijetu gdje se toliko toga očekuje da je ponekad najveći uspjeh ne popizdit’. Jedni očekuju da se udaš i rodiš djecu do 25. godine jer je to njihova normalnost. Drugi očekuju da se fokusiraš na obrazovanje i karijeru jer je to njihova normalnost. Treći očekuju od tebe i jedno i drugo i još da živiš zdravo, paziš na prehranu, održavaš socijalni život, vježbaš 5 put tjedno, imaš barem 428 hobija i da sve to balansirajući ostaneš normalan. Vidimo se u ludnici, stari moj.

Četvrti očekuju da samo svoj budeš i ne slušaš nikog osim svog srca. To vam govorim i ja, i stojim iza tog, ali ponekad je zaista teško ostati svoj u svijetu gdje su svi lažni. Potrebna je izuzetna snaga da bismo ostali autentični u svijetu gdje nas svatko želi oblikovati u svoj kalup, a nismo uvijek snažni. Daleko od toga.

Ako ti netko kaže da nikad nije tužan, da nikad nije nesiguran, ili nešto slično, vjerojatno ti laže, a možda laže i samog sebe. Možda se i drogira. Možda je dosegnuo onu najvišu razinu nirvane. Šalim se. Možda se samo boji jer realno, i ja se ponekad bojim govorit’ što mislim i osjećam.

Bojim se čisto zato što nikad ne znaš na kog ćeš nabasati ni u kakvom će raspoloženju taj netko biti. Jedan će ti reći da si naporna i da ga ne zanimaju tvoji problemi, drugi će ti preko pol k***a reći da će sve biti okej, treći će ti reći da bezveze dramiš, četvrti neće kužiti ništa što si rekla, peti će misliti da si luđakinja, šesti će se naljutiti na tebe jer mu kvariš raspoloženje sa „svojim glupostima“ i tako dalje. Eventualno će te onaj dvadeset i peti razumijet’ u potpunosti, ali do onda ćeš već izgubiti nadu pa nećeš ni s njim pričati.

Možeš eventualno otići do psihologa, ali onda će tek svi misliti da si luđakinja. Pa si ti pomozi.

Ali onda opet, ako ipak progovoriš o svojim problemima, o svojim osjećajima, možda će upravo to pomoći nekome drugome da se prihvati, da dobi potvrdu da nije lud, da postoje ljudi koji se bore s istim problemima. Možda ćeš nekome dati nadu da progovori i da izbaci iz sebe to što ga muči, a smatram da je veoma bitno izbaciti iz sebe sve što te truje.

Jesu li osjećaji novi tabu?

Samo što mi se čini da to malo ljudi shvaća. Ili ne želi shvatiti zbog prije spomenutog straha. Požalit’ će ti se eventualno jer im neki dečko nije odgovorio na poruku ili kako su bili jadni i bolesni dok su se drugi zabavljali ili kako ih ona tamo Rebeka nije htjela pozdravit’ neki dan ili kako im se netko tamo suprotstavio oko žnj stvari pa ga sad treba pljuvat’. I da, okej, to je neugodno iskustvo, ali zašto se ne priča o stvarima koje zaista izazivaju neugodu kod takvih situacija?

Zašto si ljudi ne žele priznat’ da ih takve stvari pogađaju zbog njihove vlastite nesigurnosti, želje za pažnjom, potrebe za prisnošću ili što ih već muči? Zašto ljudi misle da je smak svijeta priznat’ sebi ili drugima takve stvari?

Dugo sam se pitala zašto su nekim ljudima za sve krivi drugi ljudi, ali mislim da je odgovor upravo u osjećajima. Ne mogu doć’ na ti s njima. Ne mogu ih prihvatiti. Ne žele si priznati da možda imaju problem, kao i svi ostali na ovom planetu, i da to nije ništa strašno. Strašno je jedino to što takvi ljudi neće shvaćati ni ljude kojima nije problem imati probleme, kojima nije problem biti to što jesu. Pa onda i takvi ljudi počnu gubit’ nadu jer borba s vjetrenjačama nakon određenog vremena prestaje imati smisla.

Ne znam.

Možda sam u pravu, a možda i nisam. Samo razmišljam na glas.

Komentari

Neki baner