Ako ti za sreću treba još iIi još malo više od toga, na pravom si putu da do nje, nikada ni ne dođeš, Pravi luksuz? Živjeti kako ti se sviđa!, sa druge strane, O srodnim dušama i drugim novogodišnjim odlukama, Kako starite ljudi su vam sve manje dragi? Evo zašto je to u redu , Kako si ustao ako si ikad pao?, Kako biti nježnija prema sebi?
Cafe

O srodnim dušama i drugim novogodišnjim odlukama

Nakon što se raskite božićna drvca i isprazne novčanici, obično je vrijeme za otvaranje šalabahtera novogodišnjih odluka. Onih odluka koje su najlabilnije i najpodložnije promjenama, valjda upravo stoga što ih se tako olako daje. Jer, nova je godina nešto poput prazne ploče, čiste i neokaljane pogreškama, krivim potezima i krivim ljudima te naprosto vapi za nečim novim, nečim što nosi nadu dobrog završetka, ispunjenja, smisla.

Osobno sam ove godine potpuno zakazala u novogodišnjim odlučivanjima – započinjanje bilo kakve dijete prestalo je imati smisla još tamo negdje 2005 – te, u vrijeme čudotvornih juha od kupusa i mesnih dijeta; odlazak u teretanu nikad nije bio moj đir, a sve ostale odluke poput onih – bit ću bolja, solidarnija, ovakva  ili onakva, ne bi se smjele uopće ubrajati u odluke, već biti nešto što se podrazumijeva tijekom cijele godine, bez posebnog naglašavanja.

No, ove mi je godine pozornost zaokupila jedna novogodišnja odluka koja ne pripada meni, no razmišljala sam o njoj još dugo nakon što sam je čula.

Naime, moja draga prijateljica kao jedinu je novogodišnju rezoluciju (ili vapaj, ako je po njoj) istaknula želju za pronalaženjem srodne duše. Gospodina Savršenog. Savršenog samo za nju. Dosta joj je krivih odluka, propalih veza, egoističnih manijaka; potreban joj je netko usklađen s njezinom dušom, netko tko će biti suputnik, prijatelj, ljubavnik. Čekat će ga, veli mi ona, jer se takav naprosto mora prepoznati. Jednom kad ga susretneš, mora se dogoditi taj „klik“, svijet se mora pomaknuti barem za milimetar.

Ne mora.

Potraga za srodnom dušom traje cijeloga života.

Jer, kako starimo i prolazimo kroz različita razdoblja vlastitog života, tako se i nepovratno mijenjamo. Mijenjaju se naši stavovi, potrebe, vizije onoga što želimo od života i očekujemo od sebe i drugih. Ono što će se činiti savršenom – srodnom dušom u doba naše adolescencije, može biti dijametralno suprotno onoj srodnoj duši kakva nam je potrebna u nekim četrdesetima. Ono što je ključno jest osluškivanje. Stalno i pozorno.

Osluškivanje vlastitog srca i razuma koji najbolje znaju što nam je u određenom trenutku potrebno. Jer, mnogi provedu godine u očajničkoj potrazi za srodnom dušom, ne znajući kako ih je možda okrznula, dotaknula u prolazu, a oni su je previdjeli jer nije došla u obliku u kojem su je zamišljali. Nije pomaknula planine, izbacila Zemlju iz njezine osi, nije glasno „kliknula“ najavivši svoje prisustvo.

Srodne su duše, naime, većinom tihe i nenametljive.

One simboliziraju našu potragu za razvijanjem vlastite svijesti, za osobnim sazrijevanjem te stoga, prije nego krenemo u „lov“ za srodnim dušama, trebamo se sroditi s vlastitom. Znati tko smo, imati dovoljno samopoštovanja da cijenimo to vlastito ja i da ga slijedimo kamo god krenulo. Onog trenutka kada donesemo takvu odluku, srodna će duša pogledati u našem smjeru.

Mnogi od nas srodnu dušu zamišljaju kao nekoga tko je ljubavnik i prijatelj u jednom, tko razumije sve naše potrebe i želje i prije nego ih izgovorimo, netko s kim će veza biti toliko intenzivna i snažna da će osjećati njegovu prisutnost čak i kada nije fizički skupa s tom osobom.  Kao nekoga s kojim će ljubav trajati vječno i bezuvjetno.

Ali ljudska je vrsta podložna nesavršenostima, a vječnost nije nešto što ide ruku pod ruku sa čovjekom. I već smo u startu tu srodnu dušu opteretili sa prevelikim očekivanjima, onakvima koja će ju uplašiti i udaljiti, maskirati u tolikoj mjeri da je nećemo prepoznati kada nam dođe u liku prijatelja ili rođaka.

Naime, srodne duše uvijek se spominju u kontekstu ljubavnika, romanse, gotovo nikada prijatelja, rodbine. No, srodna je duša intenzivan odnos između dviju osoba, ne nužno ljubavnički, već onaj koji nam donosi blagoslove, ali i pouke za koje nam je suđeno da ih spoznamo baš u tom trenutku, niti prije niti kasnije.

Potraga za srodnom dušom nikada nije izvjesno putovanje.

Zapravo je sličnije slijepoj plovidbi bez kompasa i karte u kojem prelazimo ogromne udaljenosti, no dezorijentirani i nespremni za put, prolazimo pored brojnih prekrasnih otoka i mimoilazimo se s drugim brodovima ne primjećujući ih. Tek povremeno zapnemo o kakvu hrid ili naletimo na isto tako zalutalu brodicu. No, srodna duša ostaje nedostižna negdje daleko na obzorju. A sve zato jer nismo otvorili jedra prema vlastitoj duši i plovili prema njezinim željama.

Neka nam to bude odluka, za ovu i sve (nove) godine koje slijede.

Komentari

Neki baner