Znaš ja sam tvoja prijateljica a ne tvoj 'Pojas za spašavanje', Postoji tišina koja govori više od tisuću riječi, Najvažnija lekcija za kraj godine: Život je pustolovina. Nije splet okolnosti i ništa nam ne ovisi o drugim ljudima..., Nimalo popularna istina: Drage moje žene za svoje ste jade same krive...,Ljudi umiru a mi se branimo floskulama i neznanjem, kao da cijela nacija boluje od sinkope!, Naše je društvo nasilno, licemjerno, uskogrudno i korumpirano, a mi ništa ne radimo da to mijenjamo!, Zašto je toliko žena koje znamo i ti i ja, toliko prokletno nesretno u ljubavi?, Očekivanje je majka svih zajeba osobito ako očekuješ da te netko drugi napravi najboljom verzijom tebe!
Popularno Tridesete

Postoji tišina koja govori više od tisuću riječi

Kako preboljeti nešto što se zapravo nikada nije dogodilo? – za mene je pitanje godine.

Svi mi ponekad imamo osjećaj da smo podbacili. Da smo mogli više. Da smo… rekli nešto drugačije ili možda malo više otvorili srce. I ja ponekad imam osjećaj da namjerno odgurnem ljude od sebe, jer onaj razumni dio mene misli da je tako bolje, da je tako pametnije, lakše…

Ali kako vrijeme prolazi, shvatim da ni ono ispravno nije uvijek ispravno ako te previše boli i ako ti osoba za koju misliš da je bolje da je daleko, jednostavno previše nedostaje.

Onda si ponovim – ‘Samo još jedan dan. Izdrži još jedan dan i bit će lakše.’

Jer u nekom trenu mora postati lakše i mora minuti nedostajanje. Zar ne?

‘Bila si dovoljno hladna, a sada si dovoljno tiha da i njemu ugasiš želju za razgovorom. Sve će to jednostavno proći.’ – misao je koja, kao loša pjesma tjednima ide na repeat.

I tako tjedan za tjednom i mjesec za mjesecom i ne mičem se s mjesta, jer sve me moje ispravne odluke grizu za dupe.

Bole me.

A kako kvragu ispravne odluke mogu boljeti?

One krive bi trebale biti pogubne za srce. One bi nam trebale biti lekcije.

Ne ove dobre, ispravne, plemenite.

‘Nema ništa plemenito u tome što uporno pokušavaš biti santa leda. Jer koliko god ti bila jaka, na kraju dana samo si čovjek.’ – rekla mi je mama u onom kratkom razgovoru kad me po tko zna koji put pitala što mi je, jer u posljednje vrijeme mnogo radim i malo pričam.

Iako znam da to na van ne izgleda tako, jer mnogo pišem i uvijek sam nasmijana kad mi ljudi prilaze, ali oni bliski ljudi, oni koji me u dušu znaju, njima je razlika osjetna. Ona nožem reže zrak između nas.

Kada bi se dodjeljivao Oscar za santu leda godine, ja bih prva bila nominirana. Jer je nevjerojatno koliko hladna mogu biti kad mi nimalo nije stalo i kad mi je stalo previše.

I dok neki misle kako je to talent, moći jednostavno napraviti klik u glavi i prebaciti se iz jednog moda u drugi, osobno ću im reći da nemaju pojma što si priželjkuju.

Nije to nikakva umjetnost, već prokletstvo koje dobro dođe jedino na poslovnim sastancima.

Ljudi oko mene, uvijek izvijaju obrve i postanu zabrinuti kad budem tiha.

Vi ovdje ne dobivate me takvu, jer vama svakodnevno pišem… a zapravo pišem sebi, jer na glas kažem stvari koje bole, peku, smetaju… ponekad živciraju ili naprosto izazivaju nemir.

Ne stignete osjetiti ono što osjete ljudi u mom svijetu, a to je tišina i previše prostora kojeg s njom dobiju.

‘Jesi dobro?’ – sinoć me pitala Klemi, jer danima joj nisam poslala poruku.

Znam samo da sam se ispričala za nejavljanje i ne sjećam se što sam joj rekla. Ne znam kako sam.

Ali pamtim neke, sad već davne trenutke, kad sam kao prava, prgava lavica znala riknuti da se sve treslo. Meni je trebao show, drama i mnogo pažnje.

Bila sam teška. Ne samo okolini već i samoj sebi. No negdje, putem, stvari su se promijenile. Prgavost se pretvorila u red, rad i disciplinu. Dramu sam zamijenila kreativom, a umjesto rike i galame, odabrala sam tišinu.

Na van to izgleda kao da mi nije osobito stalo, do ničeg osim mene… ali znate onu priču, kako je ljudima stalo dok se svade i galame? To je samo priča.

Najviše je stalo, onima koji utihnu.

Onima koji svoje probleme rješavaju sami. Onima koji vas neće opteretiti, niti satima prelijevati o jednom te istom iz šupljeg u prazno.

Mene kad nešto boli, onda šutim. Šutim jer ne želim da netko moj sluša o stvarima koje ionako ne može riješiti. I to nisu glupavi problemi, ni klasični životni izazovi od posla i računa, već stvari koje ne može baš nitko svariti od danas do sutra.

Ponekad nemam odgovore. Ali dovoljno sam mudra da znam da ih neću ni naći u drugim ljudima. Zbog toga rijetko kad postavljam pitanja i tražim savjete. A često se desi i da ono što ljudi kažu, iako u dobroj namjeri, sa mnom ne rezonira.

Shvatila sam da samo u tišini mogu rasti i rješavati stvari sama sa sobom. To nije ništa osobno. To ne znači da nekog više ne volim, kako to ljudi sebi često protumače. Ne znači čak ni da nisam primijetila da me trebaju, samo znači da u ovom trenutku ne mogu dati više no što dajem.

Nije li to čudno? Što ljudi uporno misle da nas vole, a od nas traže da se razlomimo i damo više no što je realno moguće?

Možda je baš to razlog moje šutnje, poruka nekome da razumijem kako je to, ne moći ići još više preko rubova sebe i dati nešto što se ne može dati, bar ne u ovom trenutku. A možda zapravo i nikad. Nikome.

Znam samo da sam se po tko zna koji put uvjerila da zahtijevanje i nametanje sebe, nije ni blizu ljubavi. Poštovanje i razumijevanje, davanje prostora i tišina, mnogo više govore. Pa kad čovjek s druge strane žice dobije odgovor koji mi ni nije prešao preko usana, onda zna da ovdje ima dom.

Onaj dom u kom te ljudi ne pitaju ni gdje si bio ni što si radio. Gdje nitko ne traži objašnjenja. Gdje te prihvate s vrlinama i manama i gdje te uvijek čeka tvoje mjesto za stolom. I osoba koja te možda neće ljubiti, ali će ti stisnuti ruku, jer te razumije, kako te vjerojatno nitko drugi ne želi razumjeti, jer su prezauzeti vlastitim očekivanjima od tebe.

Nekad one koje najviše volite, jednostavno morate pustiti, pa ako vam je zaista suđeno, negdje ćete se već nekako sresti.

Komentari

Neki baner