Promjene su dobre, ali ponekad je dobro i ne mijenjati ništa, Vodenjak voli motore Ovan rođeni trkač: Kako se ponašaju pojedini znakovi u prometu?
Cafe

Promjene su dobre, ali ponekad je dobro i ne mijenjati ništa

Došlo je ono vrijeme kad se svi počnu kleti u novi početak. Nova godina – nova ja. A kako bi bilo da od 1.1. 2020. novogodišnja odluka bude da ostaneš stara ja. Stara, dobra ja?

Istina je da sam i ja svake nove godine, godinama u nizu, donosila odluke koje bi me trebale promijeniti, učiniti boljom. Koje bi mi trebale osigurati napredak u svakom pogledu – poslovnom i privatnom. I istina je da sam, te iste odluke, redovito napuštala i to najkasnije već 1.2. 

Nema ništa loše u tome da donosimo odluke o tome da budemo bolja bića i nema ništa loše u tome da to činimo baš s početkom nove godine. I isto tako, nema ništa loše u tome da te odluke napustimo već drugog tjedna otkad smo ih smatrale ispravnim za nas.

Nema ništa loše u tome da se želimo mijenjati i da se mijenjamo.

Ali, je li baš uvijek najgora stvar ne promijeniti ništa? Jesmo li toliko zaglavili u motivacijskim porukama koje govore da je zona komfora uvijek kad ništa ne mijenjamo i kad se osjećamo dobro ovako kako jest? Je li baš svaka promjena nužna, spontana i prirodna ili je rezultat osjećaja da nismo dovoljno dobre. Dovoljno pametne. Dovoljno uspješne. Dovoljno savršene. Da nismo naprosto dovoljne takve kakve jesmo. 

To vam piše osoba koja je u životu nekoliko puta promijenila struku i nekoliko puta ponovno izmislila sebe, tako da znam o čemu govorim. Ili bar mislim da znam. Promjene su dobre, ali ponekad je dobro i ne mijenjati ništa. Odmoriti se od stalne potrebe da budeš bolja u svakom smislu – bolja osoba, mama, poduzetnica, bolja u karijeri, osobnom razvoju, bolja u svemu.

Natjerali su nas da mislimo da je napredak nešto što uvijek zahtijeva izlazak iz zone komfora i uvijek zahtjeva izuzetno samodisciplinu i pomicanje granica na baš svim razinama. Iako često jest tako, ima trenutaka kad i nije, ili bar za neke od nas, ne bi trebalo biti. Najteža lekcija koju sam naučila  u toku prošle godine bila je baš ta – da napredak nekad izgleda kao da stojimo na mjestu.

Rado bih sad da vam mogu reći da je ta lekcija ujedno s moje strane i usvojena, ali još nije potpuno. Još uvijek često guram sebe preko svojih granica i tjeram se na promjene čak i kad osjećam da ne bi trebala. Postoji vrijeme kad treba ići naprijed i vrijeme kad treba stati. Spustiti jedra i pustiti da nas nosi. Preživjeti dok ne prođe oluja. Hibernirati. Ono što je zanimljivo jest da je i to promjena. Jer se mijenjamo i u smiraju. I gradimo neke druge stavove, suprotne onima koje nam je nametnulo društvo. 

Natjerali su nas da mislimo da je uspjeh uvijek vidljiv na van.

Da je duhovnost pozitivan citat na lijepoj slici. Da je mentalno zdravlje nešto na što uvijek možemo utjecati već samom snagom volje. Natjerali su nas da mislimo da je „dati sve od sebe u trenutku“ izjednačeno sa – ubiti sebe od posla, rada na sebi ili napredovanja. Dati sve od sebe znači dati koliko možeš u trenutku u kojem jesi, sa znanjem koje imaš i osobinama koje su tvoje i pri tom ostati psihički i fizički zdrava. 

Zato ove godine je možda super vrijeme da donesemo malo drugačiju novogodišnju odluku. Kao prvo, da ta Nova godina počinje kad mi želimo i koliko puta mi želimo. Novogodišnja odluka – ostajem ja. Takva kakva jesam. Gledam sebe upravo takvu kakva sad jesam. Prihvaćam. Pa zatim cijenim. I na kraju nastojim voljeti. Sebe, baš takvu kakva jesam. Bez ikakve težnje, želje i luđačke potrebe da postanem neka tamo još bolja verzija. Jer ja sam sada, takva kakva jesam – najbolja verzija sebe. 

Ivka Armanda Todorović

Komentari

Neki baner