Sve što ti nikad nisam priznala, Znaš ja sam tvoja prijateljica a ne tvoj 'Pojas za spašavanje', Postoji tišina koja govori više od tisuću riječi, Najvažnija lekcija za kraj godine: Život je pustolovina. Nije splet okolnosti i ništa nam ne ovisi o drugim ljudima..., Nimalo popularna istina: Drage moje žene za svoje ste jade same krive...,Ljudi umiru a mi se branimo floskulama i neznanjem, kao da cijela nacija boluje od sinkope!, Naše je društvo nasilno, licemjerno, uskogrudno i korumpirano, a mi ništa ne radimo da to mijenjamo!, Zašto je toliko žena koje znamo i ti i ja, toliko prokletno nesretno u ljubavi?, Očekivanje je majka svih zajeba osobito ako očekuješ da te netko drugi napravi najboljom verzijom tebe!
Popularno Tridesete

Znaš, ja sam tvoja prijateljica a ne tvoj ‘Pojas za spašavanje’

Jutro je započelo mukama po printeru. Ta vražja mala HPova kanta, koju sam kupila prije par mjeseci, stalno ima neke svoje ‘epizode’. Pa sam ostavila sve po strani i krenula guglati printere. Vrijeme je da pronađem neki koji će potrajati barem do isteka garancije. (Znam da je smiješno ali zapravo nije, vjerujte mi.)

U međuvremenu zvala me frendica čije pozive i poruke, ignoriram već danima. Naprosto me izmorila. Mnogi su me izmorili, pitanjima, zahtjevima, tjeranjem maka na konac, ali ona je otišla u krajnost, jer… u nekom trenutku ti prisjedne biti vječno nečije rame za kukanje. I to oko problema koji to nisu, koje konstantno stvara sama, jer mi se čini da naprosto voli dramu. Uživa u njoj.

I dok su mi prsti umrljani bojom a pogledom strijeljam printersku kantu i promišljam o tome koje zadovoljstvo bi mi pričinjalo da je doslovno roknem kroz prozor, shvaćam da u životu uvijek imamo točno ono što uzgajamo iznutra.

Ako smo drama – živimo dramu. Ako smo cool – imamo mir.

Printer neće letjeti kroz prozor jer ne želim da netko strada, ali ide u smeće, a bratića ću ponovno izmaltretirati da mi isprinta hiljadu i jedan papir, jer… bratići tome i služe, ili ne? 😀

Nadam se da lovite poantu, jer dolazim do nje, obećajem.

Drama postoji dok ju hranimo, dok ono što vidimo kao ‘problem’, stalno prepričavamo, stalno prelijevamo iz šupljeg u prazno a ne mijenjamo ništa. Ponekad imam osjećaj da mnogi prijateljstvo ili zapravo bilo koji drugi odnos koji u životu imaju, doživljavaju kao svoju kantu za smeće. Muči ih nešto i prvo što im je na umu, je uhvatiti se mobitela i istresti nekom taj svoj kvazi jad.

I okej, ponekad ti zaista treba da te netko sasluša, ponekad svi imamo problem koji ne znamo riješiti ili to jednostavno trenutno nije moguće, ali često, svi su ti ‘problemi’ zapravo samo konstantna glad za dramom.

Mom printeru nema spasa, probala sam, rastavila ga, promijenila cartridge i shvatila da je očito došao s nekom tvorničkom greškom. Mogla bih ga otfurati na servis, ali na kraju jeftinije mi je jednostavno kupiti novi. Neću sjediti za radnim stolom i tri dana plakati jer se pokvario. To je naprosto besmisleno, zar ne?

Mnogi naši problemi su doslovno kao taj mali, skršeni aparat. Rješivi. I to vrlo lako.

Zašto ih onda mnogi ne rješavaju? Jer iskreno ne žele. Baš kao i moja prijateljica. Baš kao i mnogi drugi ljudi za koje ne pronalazim vrijeme. Nije da ga ne mogu naći. Naprosto ne želim.

U nekom se trenutku umoriš od pokušaja da budeš dobar frend nekome, tko nije dobar frend sam sebi. Umoriš se od pokušaja da nacrtaš ono što je očigledno. Umoriš se od čekanja da ljudi progledaju, da shvate koliko sami sebe jedu i koliko od toga zapravo nemaju ništa. Umoriš se i odustaneš.

Nije da ti više nije stalo, samo ne vidiš smisao u tome da uvijek budeš tu, na raspolaganju, za nekog tko će, iako si se potrudila dati najbolji savjet i biti oslonac, otići kući i opet napraviti po svom. Vratit će se svojoj dobro utabanoj stazi zvanoj drama. I sutra će ponovno okrenuti tvoj broj, tražeći savjet koji je već dobio.

U tvojoj glavi desit će se déjà vu . I to vrlo loš, s gorkim okusom.

Osoba s druge strane žice neće biti ljuta na tebe i tvoju šutnju, ne zapravo, već na sebe. Jer zapravo zna što radi. Zna koje je rješenje, ali odbija za njim posegnuti, jer se ono čini teško.

Zapravo, rješenja izgledaju velika i strašna, ili barem zadnji koraci do njih, ali istina je da su laka, jer donose mir. Konstantna vrtnja u istim začaranim krugovima drame, to je ono što je teško. To je ono što ja nikad ne bih mogla, jer sebi želim dobro.

Zbog toga telefon zvoni a ja se ne javljam. Poruke dolaze a ja ne odgovaram.

Nije to zločesto, to je samo znak da odbijam biti dio nečijeg lošeg scenarija, odbijam ulogu koju su mi namijenili jer mi se ne igra u lošem trećerazrednom filmu.

Ljudi nas tretiraju točno onako kako se tretiramo sami, pa ako vam u nekoj priči nije ugodno, izađite iz nje, na kraju balade nikome ne dugujete baš ništa. Samo sebi dugujete mir.

Pokvareni printer u smeće, kao i loši odnosi.

Shvatit ćete da ste si time učinili uslugu, ali jednako tako učinili ste uslugu i toj osobi, jer ste ju natjerali da promisli i da napravi nešto za sebe.

Ljudi ponekad moraju ostati sami, da bi shvatili točno koliko su zaglibili. Dok god im dobacujete pojas za spašavanje, zapravo im pomažete da potonu još dublje.

Ja sam odlučila piti kavu, dok guglam nove printere i razmišljam kako je život jednostavan i kako je sve zapravo vrlo lako, ako samo malo promijeniš kut kojim ga promatraš, ako samo mrvu poštelaš dioptriju.

Sve mutno, odjednom postane kristalno jasno.

I sva rješenja su ponekad ‘Just a click away’ ili jedan ‘Halo’ manje.

Ljubi vas M.

Komentari

Neki baner