Per aspera ad astra

Zamisli kad bismo se malo manje bavili drugima, a malo više sobom

Samo zamisli. Samo zamisli koliko daleko bismo dogurali kao rasa kad bi neispunjeni ljudi shvatili da uzrok njihove nesreće nije tuđi uspjeh. Zamisli koliko bi napravili da energiju koju troše na to da nekom podmetnu nogu preusmjere na njihov vlastiti rast. Samo zamisli gdje bismo bili da ponekad progutamo ponos, a ljubomoru ostavimo sa strane.  

Bili bismo ispred vremena, a ne da je vrijeme ispred nas.

Ali sad samo razmisli. Razmisli malo o ljudima koji samo gledaju što drugi rade, s kim se druže, s kim spavaju, s kim se bude; o ljudima kojima je vrhunac života sve te informacije iskoristiti samo da sj**u nekoga. Zapravo, kojima je to želja.

Shvatila sam da takve ljude najviše ljute dvije stvari. Najprije se naljute na tvoje standarde. One standarde koje si postaviš oko ljudi. Imaš standarde s kakvim ljudima se želiš okružiti i kakvim ljudima želiš pružiti ruku i priliku te onima koji se ne uklapaju u to jasno daš do znanja da neće ići. Jednostavno niste na istoj valnoj duljini, nemate iste prioritete i smatram da je više nego fer nekome odmah reć’ ili pokazati kako stoje stvari. Bolje to nego da mu se smješkaš u lice i držiš figu iza leđa. Ali to sam samo ja.

Volim se našaliti da sam mazohist zbog toga, ali kažu da u svakoj šali ima pola istine.

Govoreći o polovinama, druga stvar koja ih ljuti je tvoja sreća bez njih u cijeloj toj priči. Ponekad se zapitam da li bi nekim ljudima malo manje smetale stvari koje radim da sam ih pustila bliže sebi ili da zajedno sa mnom dijele ubrane plodove. Samo se zapitam, ništa više. Ne žalim odavno. Nemam ni za čim.

Kažu da ljudima općenito smeta tuđa sreća, ali moj najdraži Hesse je jednom rekao da u ljudima mrzimo samo ono što je i u nama, što su i naše želje ili potrebe. Ono što nije u nama, ne može nas ni naljutiti. Ja mu vjerujem, ali to sam samo ja.

Uporno ponavljam da sam to samo ja jer mi se sad već nekoliko puta desilo da netko dođe do mene i s nelagodom kaže da se slaže s nekim mojim razmišljanjima, ali ne sa svima. Što mi je odlično jer to znači da ima svoje mišljenje i da razmišlja, a naravno da se ne trebaju svi složiti sa mnom. To ni ne očekujem.

Dogodilo mi se i da mi kažu da namećem svoje mišljenje drugima, ali ni to nije slučaj. Ja samo imam priliku iznositi svoja mišljenja javno, nikog ne silim da me čita nit mu prijetim da ću ga ubiti ako se ne složi sa mnom.

Foto: Stjepan Hranilović

Jer iskreno, odavno se ne zamaram da li se netko slaže il ne slaže sa mnom, da li me netko podržava ili ne podržava. Naravno da mi je drago čuti dok se netko poistovjeti sa mnom ili da podržava moj rad, ali neću ni past’ u depresiju ako me netko ne voli.

Odavno sam odlučila da mi je bitnije baviti se sobom nego drugima.

Možda mi je zato toliko nelagodno gledati dok netko svu svoju energiju usmjerava na umanjenje tuđe sreće jer taj koji je sretan i u miru sa sobom, neće takve stvari ni doživjeti, a ni shvatiti ozbiljno. Doslovno ljudi nepotrebno troše energiju.

A samo zamisli kako bi im bilo da umjesto rada na novoj drami, oni rade na sebi i na poboljšanju sebe. Samo zamisli da prestanu podmetat’ noge i fokusiraju se na suradnje i zajedništvo, na veseljenje tuđoj i vlastitoj sreći. Samo zamisli koliko daleko bismo dogurali da ponos i ljubomoru ostavimo iza sebe.

Samo zamisli.

Komentari

Neki baner