Popularno Tridesete

Za sve tvoje još neispričane priče…

Neka jutra budu drugačija, neka nas buđenja zauvijek promijene. Ili samo zapravo shvatimo koliko smo se putem promijenili? Neka buđenja, iako u istom krevetu, na istom jastuku, u istom gradu i istoj ulici, budu kao da otvaramo prozor u novi svijet. Iako smo očekivali da trebamo za takav trenutak otići na drugi kraj svijeta.

Bože kakva zabluda.

Svi mi imamo neka svoja poglavlja, koja smo dugo ispisivali. Borili se. Mučili. I smijali, plakali, mrzili sebe preko svih granica i gurali vlastito srce preko njih, a onda, jednog dana, ipak odustali.

I uvijek se činilo kako je to odustajanje došlo naglo, kako se okrenuo svijet, desio trenutak, srce napravilo preskok i mi smo uzeli olovku pa ispisali posljednju rečenicu, stavili točku i završili.

Tinta se još nije ni osušila a sve je već izgledalo drugačije.

Milijuni ispisanih redova koji stoje iza nas, sad su samo to – redovi.

Čudno je to koliko ih ispiše žensko srce, koliko nade stavi u neki san, koliko se puta noću probudi, pa prelama u sebi sve razloge za i protiv… i vrti se, vrti, uvijek u istom začaranom krugu. A onda, jednog jutra, gleda u završeno poglavlje. I sama je sebi stranac.

Jer ne može nazad ni u jednu od tih emocija. Jer svaka joj je od njih tako strana. Tuđa. Kao da nije baš ona bila dio priče. Kao da ju je ispisala neka druga žena, iz nekog drugog doba, u nekom tuđem životu.

Jesi li se ikad našla u priči u kojoj si trebala biti glavni lik, ali si zapravo sve vrijeme, igrala sporednu ulogu?

Jesi li se borila za svoje mjesto pod suncem i svojih pet minuta na pozornici? Kakav je bio osjećaj, gledati nekog drugog u ulozi tvog života?

Koliko si se puta, budila bolna zbog spoznaje da ovo nije priča koju si željela? Koliko puta te srce izdalo kad si željela pobjeći što dalje? Taj najbolji dio tebe, bio je tvoj najveći neprijatelj.

Tjednima, mjesecima, možda i godinama, jer svaka je od nas jednom bila samo sporedan lik u vlastitoj priči, sve dok nije shvatila da to nije prava priča i da se ona može završiti i započeti neka druga.

U nekom trenutku, prestaneš mariti za druge, jer oni nisu marili što su radili tebi i tvom srcu. Prestane ti biti važno tko će sad kako, kuda i kome i hoće li moći podnijeti kraj? Uzimaš ono što ti je potrebno, gledaš u točku na kraju posljednje rečenice i okrećeš list.

Novo poglavlje.

Ispred tebe milijun mogućnosti i nijedna kočnica.

Bjelina praznog lista i sav potencijal još neispričane priče, puni ti vene nečim što tako dugo nisi osjećala i shvaćaš da je to čisto uzbuđenje.

Ni naslutiti ne možeš kuda ćeš poći, ni s kime, ni kako, ni kakvih će sve biti pustolovina, ali od same pomisli na novi početak u tebi se rađaju neki novi svjetovi.

I bude ti tako zapanjujuća spoznaja kakvu razliku čini samo jedan list.

Onaj posljednji u poglavlju koje si završila, odisao je sjetom, bio je težak i bolan i toliko te iscrpio.

Na ovom ne piše ništa i nema okova. Nema nijedne emocije osim one koju samo ti odlučiš ispisati. Pa hvataš olovku jednom rukom a drugom kliziš preko glatkog bijelog papira, dok grizeš usne nestrpljiva krenuti…

Za sve tvoje još neispričane priče...

Jutro miriše na snove kojih se ne sjećaš, na kavu i peciva s cimetom. Nebo je tmurno ali se doima lijepo jer nudi toliko novih pustolovina.

Uhvati te smijeh, i… ne znaš čemu se zapravo smiješ, ali upijaš trenutak, taj prvi trenutak, u novoj priči u kojoj ti je zajamčena glavna uloga.

Olovka dotakne papir i taj moment u vremenu i prostoru, tebi izgleda pomalo bajkovito, kao neka nerealna filmska scena, ali… ne mariš, tvoja je, ti si se za nju borila.

Prve riječi niču dok olovka ostavlja trag grafita, kao da slova urezuješ u kamen. Smiješ se, od nekud dopire muzika, upijaš aromu kave, osjećaš cimet i štaub šećer na usnama i voliš… sebe.

I obuzme te čudan osjećaj koliko je to zapravo lagan osjećaj, nov… oslobađa. I shvatiš da je to jedino što si ikada zaista i trebala.

~ za sve divne žene i sve njihove još uvijek nezapočete priče. Želim vam najljepša poglavlja.

Ljubi vas M.

Komentari

Neki baner