Prvo se zaljubi u sebe, 21 gorka istina koju je teško prihvatiti ako imate meko srce, Žao mi je ali morala sam izabrati sebe umjesto tebe, Evo čega se svaki horoskopski znak mora odreći u 2020. godini!, Ne bojim se čekati da nađem ljubav. Ne želim trčati za njom.,S tugom se ne ruga! S njom se ne zafrkava. Od nje se ne radi vic!
Cafe

S tugom se ne ruga! S njom se ne zafrkava. Od nje se ne radi vic!

Mlada djevojka stoji na silosu u industrijskoj zoni, u gradu u kojem je industrija odavno umrla. Prijeti da će skočiti! Već nekoliko sati kasnije, horde dokonih dušobrižnika, pišu komentare po društvenim mrežama, koji samo dokazuju, da smo kao društvo, otišli u tri materine.

Jer ne možeš od tuđeg očaja, raditi sprdačinu i reći mi kako nismo, negdje usput, poprilično zglajzali. Kakav se to klik mora dogoditi u nečijoj glavi, koliko nesretan i nezadovoljan, vlastitim životom moraš biti, ne da se popneš na silos i prijetiš skokom, nego da od toga radiš vic? Da ti tuđa nesreća, postane zabavna? Da se izruguješ nečijem vrisku za pomoć?

Što je, takvoj osobi, dovoljno uvjerljiv vapaj,  da napokon pruži ruku? Zagrli? Sasluša? Utješi? Umjesto da naprosto pretpostavlja.

Sreća je postala unosan biznis. O njoj se pišu knjige. Organiziraju seminari. Snimaju videa.

Rad na sebi je bitan. Ne tvrdim da nije!

Ali u svoj toj utrci za srećom i potrazi za savršenom formulom, koja će nam donijeti duševni mir, kao da smo zaboravili kako ima tuga koje se MORAJU odtugovati. Ima suza koje se MORAJU isplakati. Moraju, jer ako ne odžaluju i ako se ne isplaču, džabe ti sve knjige, seminari  i videa o sreći! Tuga će vrebati iznutra i čekati novi trenutak da iskoči na površinu, možda jača nego ikad.

I ne moraš imati dijagnozu, da bi ponekad, imao pravo biti nezadovoljan kako se stvari u datom trenutku odvijaju. Da bi imao pravo tražiti rame za plakanje, zagrljaj i utjehu. I morao bi, ako imaš dijagnozu, imati pravo na plakanje, zagrljaj i utjehu. Na stručnu pomoć i pravo da o tome pričaš bez srama i osuđivanja primitivne sredine.  Imaš pravo da svoje tuge vrištiš, umjesto da ih šutiš, jer eto, nije primjereno u 2020., biti tužan.

Takmičimo se u tome tko će više puta, na pomno retuširanim fotografijama, pokazati porculanski izbijeljene zube. Čije će dijete imati više pohvalnica, trofeja i izvannastavnih aktivnosti ( u kojima će briljirati). U moru savršeno, sretnih života, ne možemo baš mi biti oni… drukčiji! Svaku uspješnicu i polu uspješnicu ćemo, okačiti na „public“. Neka svijet vidi koliko smo sretni. Neka oni koji ne znaju, uče od nas, kakav život treba, zaista biti. Pa makar se iznutra raspadali. Vrištali! Makar boljelo jače, od ikakve fizičke boli, koju smo ikad osjetili. Zavarali smo svijet, zavarat ćemo i tugu!

Ali ne ide to tako. Pobrkali smo lončiće!

Ne možeš pobijediti sjetu, tako da je ignoriraš. Da je zakamufliraš, s par unaprijed za publiku, namještenih osmijeha. S njom se trebaš suočiti oči u oči. Šakama protiv nje boriti. Svi mi prolazimo, neke svoje tuge. Nekad veće, nekad manje. Neke možemo pobijediti „sami“. Za neke nam treba stručna pomoć. Za svaku nam treba zagrljaj. Jer tuga je najteža kad misliš da si sam!

S tugom se ne ruga! S njom se ne zafrkava. Od nje se ne radi vic. Koliko god bezazleno, razlozi za nju, iz tvoje perspektive izgledali. Jer nisu svačije tuge iste. Ne tuguje ih svatko na jednak način. Nije svatko jednako jak. Niti jednako slab.

S tugom se ne ruga! Ne ruga se s ljudima koji misle da su na dnu. A ako ti misliš da si bolji, pametniji, mudriji ili uspješniji od njih kad to radiš, nisi! Jer da si samo upola, ono što misliš da jesi, dao bi ruku, umjesto samo pretpostavljao!

Komentari

Neki baner