Per aspera ad astra

Ponekad se najbolje bacit’ u vodu

Opet sam u problemu. Imam ideju, a ne znam je kako prenijet’ tebi s druge strane ekrana. Kako da se izrazim? Što da kažem da me shvatiš? Zapravo, napišem. Koje riječi je najbolje iskoristiti, a koje najgore? Tisuću i jedna analiza, a sa svakom mi se ruke samo sve više koče i ne mogu više ni tipkati, a ni disati. Guše me pravila, upravo ona koja sam si sama nametnula.

Znam da znaš o čemu ti pišem, svi to radimo.

Volimo analizirat’ do besvijesti, vagati da li da nešto učinimo ili ne, promišljati kako će naši postupci utjecati na budućnost, razmišljati kako naša prošlost utječe na sadašnjost. Kakva paraliza sna, ljudi moji. Ovo je paraliza jave i češća je no što misliš, a nerijetko i paralizira naše snove.

I koliko je god dobro neke stvari isplanirati, tek toliko da nisi k’o muha bez glave, toliko nije dobro ubit’ se od promišljanja. Ponekad je najbolje bacit’ se u vodu i tek onda učiti plivati. Manje ćeš se gušit’ u vodi nego stojeći nad njom i analizirajući da li da skočiš na noge ili na glavu, hoćeš li prvo probati leđno ili prsno.

Sjećaš se kako su nas učili vozit’ bicikl? Stavili su nas na njega, gurnuli nas u nekom smjeru, čekali da se par puta zabijemo u koje drvo i nakon toga smo bili već dovoljno pametni da shvatimo da moramo malo i sami upravljat’ pedalama i volanom da se ne bismo i pedeseti put zabili u drvo. Nakon nekog vremena smo mogli već i kilometre preć’ biciklom. I nismo analizirali jer nismo ni znali što nas čeka.

Ne znamo ni sad pa ako već nešto želimo, zašto ne probati?

Foto: Stjepan Hranilović

Što imaš za izgubiti? Dostojanstvo? Ajde molim te. Izgubila si ga još kad si liku koji te ne želi priznala da si zaljubljena u njega ili kad si popila koju čašu previše i skršila se pred punim klubom ili šta ja znam kad već, ali sigurna sam da si dostojanstvo već izgubila, da si to već preboljela i da ćeš još jednom preboljeti ako ćeš trebati.

Možeš izgubiti vrijeme? Kao da ga već ne gubiš. Možeš se osramotiti? Sigurna sam da se već jesi gro puta. To je zapravo super stvar, ako se dovoljno puta osramotiš, više te ničeg nije sram i ne može ti nitko ništa. Govorim iz prve ruke.

Da vidimo dalje… Čekaj, brineš se jer se drugima možda neće svidjeti to što radiš? Pa dobro, tko si ti da bi se svima trebala svidjeti? Da l’ se tebi sviđa sve što drugi rade? Ne. Da li to utječe na tebe ili na njih? Vjerojatno ne. Da l’ ima ljudi kod kojih ti se sviđa to što rade? Vjerojatno da. Da l’ postoje ljude kojima bi se moglo svidjeti to što imaš u planu? Sigurno postoje. Stoga, ne vidim gdje je problem.

Je l’ problem u ovim drvima u koja ćeš se zabit’ po putu? A Bože moj, ni prvi, a ni zadnji put. Barem ćeš nekog nasmijat’ dok padneš, a trebamo ponekad i druge razveselit’. Kažu da se dobro dobrim vraća, a nema veće dobrote od stavljanja osmijeha na tuđe lice.

Još ćeš usput i naučiti nešto. Kako god da okreneš, mora završiti dobro. Ipak ćeš biti puna novog znanja i s dobro karmom na svom životnom putu. Vidiš da se i nije tako loše bacit’ u vodu pa tek onda učiti plivati.

Ako se mene pita, uvijek je bolje probat’, saznati na čemu si i paralizirat’ analize umjesto da one paraliziraju tebe i tvoje snove.

Komentari

Neki baner