Najljepša priča o Ženi, Rođeni smo da svijetlimo, Kralj emocija i opraštanja: Ovaj znak Zodijaka je odan do smrti!, Možda jednostavno nisam predodređena da budem voljena?, Zauvijek mlad, Samo zato što činiš loše stvari ne znači da si loša osoba
Cafe

Zauvijek mlad

Sjećam se, sa nekih svojih petnaest godina maštala sam o danu kada ću napuniti tih famoznih osamnaest, prekoračiti prag punoljetnosti, službeno postati odraslom (jedna od najvećih zabluda koja me pratila; danas brojim mjesece do četrdesete, a nerijetko me nadglasa ta buntovna djevojčica koja još živi negdje duboko u meni).

Ta je brojka predstavljala nešto magično; stepenicu koja vodi ravno u taj svijet odraslih koji znaju više, mogu više, smiju više. I nakon što je konačno dosegnuta i prijeđena, jedina magija koju je učinila jest ta da su godine nakon nje naglo i neočekivano ubrzale svoj let.

Protutnjale su te neke dvadesete kroz studentske kantine, strepnje pred ispite, duge noći učenja i prekratke dane druženja. Besmrtne mladenačke ljubavi urezale su svoje inicijale na drvene klupe u parku pored rijeke, a neke valentinovske ruže još uvijek suhe i bezmirisne šuškaju među stranicama dnevnika kojeg sam tako vrijedno pisala pokušavajući uhvatiti ideale koji su nestajali sa svakom novom svjećicom na torti.

Čini se pomalo smiješnim kako smo tada šminkom pokušavale istaknuti zrelost, uhvatiti femme fatale pogled u očima nesigurnih adolescentica, biti ženama svojih i tuđih snova. Razmišljati o životu kao da je put koji nikada ne završava, već samo vijuga i vijuga, a mi se u svakom novom zavoju tek malo nagnemo, uhvatimo ravnotežu, no nikada ne izlijećemo, nikada ne stajemo. Pa dok mi trčimo tom stazom, godine nas okrznu poput kamenčića i granja pokraj puta, ostavljajući brazde kojih postanemo svjesni tek mnogo kasnije, u nekim tridesetima, četrdesetima, kad uistinu počinjemo živjeti svjesni sebe.

Što sam starija, sve se manje bojim starenja.

U osamnaestoj su mi se tridesetogodišnjaci činili drevnima; starcima koji više nemaju interesa uživati u životu, već se prepustiti monotoniji svakodnevice i mijenjanju programa na daljinskom upravljaču. Danas imam osjećaj kako nakon tridesete tek stječeš povlasticu spoznaje uživanja u životu. Razlikovanja nužnog od apsolutno nepotrebnog. Filtriraš ljude koji ti ne odgovaraju i upijaju tvoju energiju, vrijeme i povjerenje poput spužvi, a na kraju se, paradoksalno, ti osjećaš iscijeđenim.

Nekada bi me  silno grizla savjest kada bih nekome doista i rekla što ga ide; znala sam satima razmišljati jesam li bila pregruba, je li se nešto moglo i drugačije reći. Kako to obično biva, čim ti netko pronađe slabost, „nanjuši krv“, nikada te više ne pušta.  Naprotiv, prisiljava te da činiš ustupke zbog kojih se osjećaš loše. Srećom, više nemam taj problem. Poziv uvijek ima opciju „ignore“, društvene mreže imaju „block“, a svatko od nas ima pravo staviti točku nakon bezbrojnih upitnika i navodnika. Jedna od prednosti tog ozloglašenog starenja, pretpostavljam.

S premalo vremena raspolažemo u ovom životu da bi ga dijelili s onima koji od njega ne zaslužuju niti sekunde.

Ne zavidim više tim osamnaestima, jer vrelo mladosti nikada zapravo ne presušuje. Samo se pretače u nijansama pogleda, skriva se u širini osmijeha, dozira se u rečenicama. Shvatila sam odavno kako svaki put ima svoj kraj, no i kako se u onim njegovim zavojima kriju istinski izazovi. Svaki put kada uđemo u jedan od njih, kada vijugamo kroz godine koje su prošle i ono nepoznato vrijeme koje se pruža ispred nas, bogatiji smo za jedno iskustvo, za jednu spoznaju. I to je naša prava dob, to su godine koje se doista broje.

To nije kronološka dob kojoj su važni pragovi punoljetnosti, srebrni, zlatni i dijamantni pirovi, već ona u kojoj nikada nismo prestari za uživanje u životu i ona u kojoj nikada nismo premladi da mu, kad nam stane na žulj, bez ustezanja kažemo kako nam se živo fućka.

Komentari

Neki baner