Strogo poslovno, Zbog čega se žene kriju iza šminke: Psihijatar otkriva zašto je estetika postala presudna u poslu! , Iskusila sam strast, da li sam sretna osoba?
Cafe

Strogo poslovno

Radila sam u telemarketingu. Bila jedna od onih, zbog kojih vam se diže kosa na glavi kad vam se predstave na telefon. Mrzila sam svoj posao. Mrzila sam jutra, jer sam morala ustati i krenuti u ured. Mrzila sam trenutak kad sam trebala dignuti slušalicu i okrenuti vaš broj. Mrzila kad sam se morala predstaviti i reći zašto zovem. Mrzila sam dok sam slušala  vaše psovke s druge strane. Mrzila sam što sam se tako osjećala.

A opet sam, svako jutro ustajala i odlazila na posao. Skupila svu pozitivu u sebi i široko se nasmijala prije svakog poziva. Bila sam apsolvent. Ostao mi je samo diplomski do kraja. Nisam mogla zamisliti da uzimam novac od svojih, a bila sam ga sposobna sama zaraditi.

Ljudi su i tada bježali u veće gradove ili preko granice.

Posla nije bilo, a u mom malom gradu, dobivao se, uglavnom preko veze. Ja nisam imala na vidiku, niti jedan drugi. Željela sam ostati tu. Probati! Nadala sam se, još koju godinu i bit će bolje. Ne može vječno tako.

Radila sam u mjenjačnici. Za minimalac. Još jednom! Ali bar više nisam mrzila posao. Korak naprijed! Osim što smo manjkove nadoknađivali iz svojih 1800 kn /mjesec. Dok su uglavnom, fina gospoda i fine dame, u finim odjelima i finim krznenim bundama,  trljali dlanove, kad bi nas uspjeli prevariti za naših teško zarađenih, par stotina kuna.

Radila sam na recepciji, sretna kao malo dijete, jer sam se konačno približila struci. Diploma je već bila u ruci. Radila sam vikendima, praznicima, bez slobodnog dana.

Radila sam od 6, od 8, dvokratno i cijeli dan.

Radila sam sezonski. Na određeno. Neodređeno. Za minimalac ili nešto više.

Nisam morala! Mogla sam sjediti doma i čekati posao u  struci. Vezu. Bolja vremena. Bogatog supruga.

Ipak sam radila. Jer sam pokušala sama probiti svoj put. Jer sam bila sretna kad bih na kraju mjeseca dobila svoj, pošteno zarađen novac. Jer nisam htjela roditelje pitati za odjeću ili kavu. Jer ništa nije mjerljivo s osjećajem, kad sam napokon ja NJIMA, prvi put mogla nešto pokloniti, od svog novca. Jer sam mogla kupiti i donijeti u kuću komad mesa, ribe, šampon ili toster, iako to od mene nisu nikad tražili. Jer sam kupila haljinu i put u Sarajevo, novcem koji sam JA zaradila. Jer sam mogla nećaka odvesti u luna park i platiti mu “još jednu” vožnju. Jer me je njegovo glasno smijanje, ispunjavalo iznutra.

I možda nisam uvijek voljela poslove koje sam radila, ali sam voljela osjećaj, financijske samostalnosti koji sam imala. Osjećaj da doprinosim, da sam korisna. Ti osjećaji, su me gurali dalje i zbog njih sam jednostavno znala da će doći i mojih 5 minuta.

A kad ih i nisam voljela,  nisam ih se sramila.

Ti poslovi, su me naučili poštivati, ljude koji god posao da rade.

Naučili su me kako da cijenim poslove i prilike koje mi se pruže i da ih ne uzimam zdravo za gotovo.

Da se borim.

Da uvijek dajem sve od sebe.

Da nikad ne stanem s učenjem.

Da ne odustajem i kad mislim da je najgore.

Da se uvijek vratim na kasu, ako mi blagajnica zabunom vrati više novca.

Da se ne ljutim na konobara, koji se još uči i na mene prolije kavu.

Da ne psujem djevojku, koja me je nazvala da mi proda tavu s keramičkom podlogom.

Da ne vrištim, zbog prevelikog reda na šalteru.

Da znam koji je proces trebalo odraditi, da bi se izvještaj „samo našao“ na mom stolu. I da ljude koji su ga napravili, ne uzimam zdravo za gotovo.

Da znam kako ne može „svatko“ raditi baš svaki posao.

Da znam da ne može svatko biti jednako uspješan u svakom poslu.

Da svi jesmo zamjenjivi, ali pitanje je pod koju cijenu.

Da ako želiš da te kolege cijene, ne smiješ podcjenjivati njihov rad i ti moraš cijeniti njih.

Da možeš preko veze doći na posao, ali te veza neće na njemu ostaviti.

Da svaka “sila” ima svoj početak, vrhunac i kraj.

Rad bilda karakter. Jača samopouzdanje! Stvara neprocjenjiva iskustva. Nauči te brzim reakcijama u kriznim situacijama. Nauči te da si jak, koliko i najslabiji u tvom timu. Nauči te da će ti taj tim vratiti, ono što mu daješ. Da ste zajedno jači. Da ne preuzimaš na sebe tuđe zasluge. Da glasno kažeš kada jesi zaslužan. Da kažeš hvala i budeš zahvalan! Nauči te poštovanju. Nauči te da se veseliš svojim uspjesima i da ih cijeniš. Jer si do njih došao SVOJIM trudom, znanjem i sposobnostima.

A to…

To je vraški dobar osjećaj!

Komentari

Neki baner