Per aspera ad astra

Svi se bore za nešto, a ne znaju ni sami za što

Volim reći da imam više sreće nego pameti. To možda nije daleko od istine. Imam obitelj koja me voli i na koju uvijek mogu računati. Imam oko sebe ljude koji mi pomažu pretvoriti ideje u stvarnost. Imam prijatelje koji me podržavaju iako možda ne misle isto, a i onda kad uopće ne kuže što sam sad opet naumila. Imam prijateljice koje me podsjete da nemam razloga sumnjati u sebe.

Imam sreće jer mogu raditi ono što volim. Možda jesam talentirana i sposobna, ali sam imala vrašku sreću što su me uopće primijetili i otvorili mi vrata. Nije baš sve u radu i trudu, nešto je i u tome kako ti se poslože zvijezde.

Imam sreće jer imam krov nad glavom, pitku vodu, hranu u frižideru i udoban krevet. To su one stvari koje najčešće uzimamo zdravo za gotovo, a realno, da nemamo njih, ne bismo ni mogli ganjati tu famoznu Maslowljevu samoaktualizaciju.

Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo. Mnogo puta zaboravimo biti zahvalni za sve. Premalo puta stanemo ispred ogledala i kažemo si koliko smo sretni.

Ali smo zato prvi u redu kad treba istaknuti ono što nam nije u redu. Koliko god da je u redu reći ono što misliš da nije u redu, toliko nije u redu baš iz svega raditi problem. Danas su svi povrijeđeni, svi su neshvaćeni, svi su zakinuti, svi su diskriminirani. Svi se bore za nešto, a ne znaju ni sami za što. Bitno da viču kako to nije u redu.

Žene viču kako nije u redu dok ih muškarac ignorira, a onda se uvrijede dok im netko plati cugu jer ih to čini manje samostalnima. Muškarci viču kako se od njih previše očekuje, a onda im smeta ako je žena dominantna. Stalno svi viču.

Samo čekaju da ih netko krivo pogleda da se mogu ljutit’ na njega.

Čekaju onu jednu krivu riječ čisto da mogu na tu osobu sasut’ sve ono što treba i ne treba, čisto da mogu ispasti žrtve. Ponekad je dovoljno da netko samo drugačije razmišlja da bi nas to ugrozilo i dalo nam razlog da tu osobu prozivamo.

Ponekad mi se čini da ljudi jedva čekaju biti „diskriminirani“.

Foto: Stjepan Hranilović

Čini mi se da ljudi više ne razlikuju kad je netko stvarno zakinut’, a kad je u pitanju samo život. Stvar je u tome što živimo u doba u kojem imamo najviše prava do sad, najviše opcija, najviše mogućnosti, ali i slobodu govora.

Sloboda ne znači da samo ti možeš govoriti, raditi i misliti što želiš. To znači da svi to mogu.

A do sad smo morali naučiti da je svatko od nas drugačiji te da ima apsolutno pravo na to. Svatko ima apsolutno pravo odabrati svoj put i svoj način življenja bez da te pita slažeš li se s time i bez da se bilo tko osjeća ugroženo zbog toga.

Najgore mi je dok se žene međusobno prepucavaju moraju li biti samostalne i jake ili jednostavne kućanice koje žive za svog muža i obitelj. Ili nešto na sredini. Mogu biti što god požele. To što je neka žena odabrala drugu opciju, to ni na koji način ne umanjuje žene koje su odlučile izgraditi karijeru pa tek onda sve ostalo. Isto kao što to što je neka žena odlučila biti poduzetnica ne umanjuje ženu koja je odlučila biti domaćica. Uostalom, možda su im se samo tako posložile zvijezde pa im je jedna od opcija došla prirodnije. Nema potrebe da jedne pišu kako ove druge ne smiju javno govoriti da žena mora živjeti tako i tako.

Jer ako svi imamo pravo na slobodu govora, onda je svi imamo. To smo htjeli, to smo dobili.

Čemu ljutnja na drugačija razmišljanja? Ne definiraju ona nas već one koji ih imaju. Čemu konstantno traženje drame i loših stvari? Zar ne vidiš koliko smo zapravo sretni?

Imamo krov nad glavom, pitku vodu, hranu u frižideru i udoban krevet. Imamo sve što nam treba da od vlastitog života napravimo najbolje što možemo. Samo kad bismo još naučili cijeniti ono što već imamo umjesto da samo tražimo ono što je krivo.

Komentari

Neki baner