Domenico Starnone: Vezice
Čitajmo zajedno

Domenico Starnone: Vezice

Ako si kojim slučajem zaboravio, uvaženi gospodine, podsjetit ću te: ja sam tvoja supruga. Znam da ti se to nekoć sviđalo, a sada ti, odjednom, ide na živce.”

Nisam mnogo znala o ovoj knjizi kad sam je uzela u ruke. Možda i bolje. Nisam znala što očekivati, nisam ni razmišljala previše o samoj radnji i romanu. Pretpostavila sam, doduše, da neće biti riječ o nekom preuzbudljivom štivu, onome koje će me tjerati da kao luđak okrećem stranice i očekujem što će se sljedeće dogoditi. Ali, malo sam se i prevarila.

Iako spor, kontemplativan i vrlo ogoljen, ovaj mi roman ni u jednom trenutku nije bio dosadan.

Nejasan, možda. Tužan, sigurno. Jedna od onih knjiga tijekom čijeg čitanja neprestano imam osjećaj mučnine u želucu i taj neki grč, apsolutno. Ne znam jesam li ga pročitala u pravom trenutku i zaista nije za preporuku ako očekujete lagano i pitko štivo, ali ostavio me zapanjenu i ljutu, štoviše bijesnu. Je li to cilj dobrog romana? Da nas prodrma, protrese, suoči s onime što nas okružuje, natjera na razmišljanje? Mislim da jest.

Domenico Starnone: Vezice

Vezice su triptih usko povezanih priča koje sežu daleko u prošlost i pomalo nas dovode do treće priče, do sadašnjosti, trenutka u kojem se brat i sestra sjećaju svog djetinjstva i svega što ih je dovelo u situaciju u kojoj se trenutno nalaze. Oboje su puni nekakvog predbacivanja, nesretni su i nezadovoljni vlastitim životima, a objašnjenje za to pronalazimo već na samom početku romana, u njegovom prvom dijelu, vjerujem i najemotivnijem.

Upoznajemo Vandu, napuštenu suprugu koja se kroz nekolicinu iznimno intimnih pisama obraća svome suprugu, optužuje ga za nevjeru i suočava ga s njegovim vlastitim životom, onim koji je imao i još je uvijek ovdje, ali ga je zaboravio. Njen se suprug mora pomiriti s onime što je učinio. Ponizio je vlastitu suprugu, uništio život i njoj i njihovoj djeci. I to će skupo platiti, kažnjen do svoje smrti.

“Ti se Sandra, Ane i mene želiš riješiti baš kao osoba. U nama vidiš prepreku svojo sreći, doživljavaš nas kao klopku koja guši tvoju želju za užitkom, smatraš nas nerazumnim i štetnim ostatkom.”

Mnoga su mi se pitanja rojila po glavi dok sam okretala stranice ovog djela.

Osjećaji koji su me prožimali većinom su bili oni razočarenja i tuge, neshvaćanja. Koliko jedna osoba može obilježiti tuđi život? Koliko smo sigurni kad se nekome u potpunosti predamo? Kolika je vjerojatnost da nas ta osoba neće povrijediti?

Postoji li neka lančana reakcija, efekt leptira koji utječe na sve osobe koje se nalaze oko nas? Jesmo li u stanju trezveno rezonirati ili se povlačimo u sebe? Neki se okreću osveti, drugi tužnim mislima, ali mnogi zaboravljaju na ono najvažnije, vlastitu djecu. Nisu svjesni koliko ona pate, koliko im nedostaje pažnje i ljubavi i koliko im sve to može uništiti život.

Mnogo je toga Starnone načeo ovdje, dao nam izvrsnu podlogu za raspravu, čak i svađe. Ovo je roman koji će svatko doživjeti na svoj način. Nekima će biti dosadan, mnogima pesimističan, neki će se i pronaći u njemu. Mislim da će samo poneki ostati baš ravnodušni jer je u ovih dvjestotinjak stranica utkan život kakav često i jest, nemilosrdan, onaj koji ne pita za želje i objašnjenja.

“Njegova se prava krivica sastojala u tome što nas nije uspio posve odbaciti. Njegova je krivica bila u tome što kad jednom nekoga duboko povrijediš, tako da ubiješ ili zauvijek oštetiš drugo ljudsko biće, onda nema povratka, moraš u potpunosti preuzeti odgovornost za zločin, jer zločin se ne čini polovično.”

Izdavač: Vuković&Runjić / Piše: Books, Movies, Music

Komentari

Neki baner