Jesam li zaista hladna ili samo nisam spremna dati sebe za ništa što nije prava ljubav?, Nekad znaš da nekome značiš mnogo više no što si želi priznati, ali svejedno se povuče, jer strah ga je opet voljeti, Nitko te ne poštuje? Poštuj se sama pi**a ti materina!, Lijepo sanjaj prošlosti , Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Ili možeš i hoćeš, ili možeš al’ nećeš – sve je samo stvar tvog stava

Znam, dolazi Valentinovo i danas ste od mene očekivali tekst o ljubavi i srcima, ali… ništa od toga. Time nek se bave svi ostali kolumnisti diljem planete. Meni se po umu motaju drugačije teme.

Prije nekoliko dana, moj tata, inače već nekoliko godina umirovljenik, ponovno se zaposlio. Ustaje u cik zore i ide šljakati. I to posao u struci. Radi od 7 do 3, negdje u centru Zagreba i sretan je k’o ptičica na grani.

S druge strane, moja teta, isto penzionerka, sa svojih uskoro 74 (da dobro ste pročitali) također radi. I to u Njemačkoj kao njegovateljica.

Nijedno ne kuka, ne kvoca, niti se žali. Nijedno ne priča da ne može, da je teško, da je nepravedno, da je život sranje, da… nastavi niz. A mogli bi komotno. Mogli bi startati s križoboljom, slabim vidom, godinama i životom kojih ih nije mazio perom po dupetu.

Imam full respect za ove ljude, ne zato što su moja obitelj, već zato što su toliko posloženi u glavi, jer su me toliko toga naučili, jer su me izbrusili i odgojili da u ničemu, nikad u životu ne budem žrtva, ni svojih mušica ni okolnosti, već osoba koja ostvaruje sve što si zacrta i koja uvijek ide naprijed. Postoji samo žal s moje strane što žive u vremenu koje od njih zahtjeva da i dalje rade, a ne da uživaju u plodovima svog dugogodišnjeg rada. Tužno je što moj otac nakon 40 godina rada u struci, prima crkavicu a ne mirovinu.

Još tužnije je, kad vidim svoju generaciju i one mnoooogo mlađe od mene, kako po cijele dane sjede u birtiji i kukaju o svojoj ‘tužnoj sudbini’.

Žive na relaciji kladionica, birtija, bankomat – diže se mamina penzija. Horor po mom skromnom mišljenju.

Je li to zbilja život ekipa? Ne sramite li se kad pročitate da žena od 74 godine radi tako težak fizički posao i to u drugoj državi?

Ne osuđujem vas, samo vam se ne mogu načuditi. Zaista ne mogu. Promatram vas i naprosto ne mogu shvatiti.

Kao netko tko je već dulje vrijeme takozvani multijober, iliti po naški (radim preko nekoliko poslova istovremeno) meni shema ‘sjedim i čekam da mi padne s neba’ nikako ne sjeda.

Jer realno… ništa nam nikad s neba ne pada, za sve se pobrinemo sami.

Moj tata je odlučio urediti stan ove godine. Napravio si računicu koliko mu treba love, našao job i krenuo u ostvarenje svojih želja.

Teta radi jer želi vratiti kredit.

Oboje bi mogli sve to fino ‘uvaliti’ svojoj djeci, ali, oni su od nekog drugog materijala, odrasli u vremenu kad nije postojao internet i kad su ljudi živjeli po nekim sasvim drugim principima.

Iste su principe usadili u mene.

Imaš obaveze – radi i plati. Imaš kredit / dug / planove / želje – štedi, vrati, ulaži. Hoćeš više i bolje od toga? Budi poduzetnik i nauči se riziku, jer u životu je sve rizik i nema jamstva za ništa.

Tako teti šaljem svakih par dana srca preko WhatsAppa jer carica je u toku s tehnologijom i ništa joj nije problem, a s tatom ustajem u cik zore, pijemo kavu skupa pa oboje jurimo za svojim obvezama. I dešava se da nam je ta kava u 5 ujutro jedini tren u danu kad se uspijemo poloviti.

I ovaj tekst pišem u polu tami, kuckajući ga na mobitelu. Pola 6 je i Zagreb još spava.

Tata je upravo otišao raditi a meni se na krilo smjestila Lola koja silno pokušava zaturiti glavu u moju šalicu s kavom.

Ispred mene je dan koji će trajati. U zraku vise neki sastanci, moram otići u knjigovodstvo, uzvratiti pozive koji su ostali neodgovoreni, čeka me završetak dviju web stranica, pisanje kontenta za neke brendove, ponude, računi i još koješta. Ne stignem razmišljati o ‘sudbinama’, sjediti u kafiću i čekati da se stvari dese same od sebe.

Neće se desiti.

Kad kreneš zaista raditi nešto konkretno, kad napraviš plan, zasučeš rukave i uhvatiš se u koštac sa svojim životom, onda se tu uplete ponekad i malo sreće, pa te pogura, ali… stvar je zapravo u tome da se otisneš iz zone komfora i baciš među tigrove, lavove i sve ostale živine i da iskreno, nešto riskiraš.

Dok sjediš u svojoj komfornoj zoni svijet je siv, čemeran i nepravedan… nitko te ne voli i svi su protiv tebe. Ekšli, vole te, ali im se ne poseže za tobom jer je njihov svijet u koloru i pun dinamike. I žele da ostane takav.

Stvar je jednostavna – uvijek možeš bolje i možeš dati više, samo se zapitaj da li želiš ili ne?

Isto vam je u svakoj sferi života, od ljubavnih odnosa do brige o svom zdravlju. Nema iznimaka.

Ili možeš i hoćeš ili možeš al’ nećeš.

Dok god biraš ovo drugo, sorry što perem ruke, ali prosto – ne zanimaš me. Ja u tvoju tamnu kutiju ne ulazim. Čekam te vani, u gradskoj vrevi i full koloru.

Ljubi vas M.


Photo: M.M. Photography / Ilustracija APortal

Komentari

Neki baner