Phillipe Claudel: Pseći arhipelag
Čitajmo zajedno

Phillipe Claudel: Pseći arhipelag

“Samo ljudi poništavaju stvari, i poništavaju ljude, i poništavaju svijet ljudi. Vrijeme ih gleda kako stvaraju i ruše.”

Jednog jutra tri leša doplutaju na obalu zabačenog otoka negdje na Mediteranu, bliže afričkom nego europskom kopnu. Nekolicina stanovnika odluči sve zataškati, zakopavši tijela na sigurno. I to pokreće lavinu događaja koje nisu mogli ni zamisliti.

Ubrzo na otok stiže tajanstveni inspektor čije prisustvo pomalo remeti živote stanovnika koji su do sada bili zatvoreni u svojoj zajednici i pomno skrivali sve što bi ih moglo zavaditi. Stara, Učitelj, Načelnik i Doktor, ne saznajemo im imena, kao ni ono otoka. Jer imena nisu važna. Oni predstavljaju bezbrojne zajednice diljem svijeta koje na ovaj način funkcioniraju. Tajne, upravljanja i prešućivanja samo su mali dio onoga što se ovdje događa.

Prodrmao me ovaj roman, svojim stilom, svojom minimalnošću, a tolikom preciznošću i pronicljivošću.

Privukao me svojim sadržajem, a pružio mi mnogo mnogo više od onoga što sam očekivala. Mislila sam da će se raditi o klasičnom detektivskom slučaju, ali ova je priča puno više. Otok i njegovi stanovnici prenesena su značenja onoga u čemu trenutno živimo. Veliki upravljaju malenima, a maleni se moraju snaći onako kako znaju i umiju. Nisu ni maleni uvijek nevini, naprotiv, mogu biti jako opasni.

Phillipe Claudel: Pseći arhipelag

Pseći arhipelag iznimno se brzo čita, iako nije nimalo jednostavan. Jezik je jasan, ali radnja je zakukuljena, prepuna poruka koje treba iščitati. Psihološki razara, ostavlja s milion pitanja. Pitamo se, razmišljamo i premišljamo.

Autor se upustio u socijalno jaku priču, obradio mnoge probleme sadašnjice i suočio nas s onime što možda ni ne vidimo, o čemu samo čitamo i drugi dan, nažalost, zaboravimo. Zatvorene, udaljene zajednice, one koje rijetko primaju nekog novog, onoga koji nije “njihov”. Jednom kada ga i prime, postaje li on zaista njihov ili je uvijek netko koga će jednoga dana moći žrtvovati?

“Većina ljudi ni ne pomišlja na svoju tamnu stranu, iako je svi imaju. Često je otkrivaju okolnosti, ratovi, glad, katastrofe, revolucije, genocidi. Kad je prvi put uoče, u tajnosti svoje savjesti, ljudi bivaju užasnuti i naježe se od toga.”

Ljudska priroda, što na nju utječe?

Je li urođena ili je oblikuju događaji i ljudi? Što se nekome mora u životu dogoditi da reagira na određen način? Što se mora dogoditi da netko nešto shvati, da mu dođe do glave? Misli li većina samo na sebe ili su okolnosti te zbog kojih se netko ponaša na taj način? Bolno je kad shvatiš koliko je malo potrebno da se sve uništi, da ljudski život postane važan koliko je crnoga pod noktom. Samo da se spasi vlastiti obraz, da se okrene od onoga što nemamo i što nam predstavlja prijetnju. Ili to mislimo.

Možda ovaj  roman neće svima “leći”, možda će im biti i dosadan, ali mene je zaista potresao i natjerao da promislim kako bih se ponašala u sličnoj situaciji, koga bih štitila i koliko bi brinula o onima oko sebe. Jer ljudska priroda može iznenaditi, onda kada to najmanje očekujemo.

Izdavač: Edicije Božičević / Books, Movies, Music

Komentari

Neki baner