Svijet pun mraka, Duboka čežnja za ljubavlju druge osobe je zapravo čežnja za samim sobom, I dalje molimo Boga da nam vrati mamu samo na par minuta..., Armina Herić
Cafe

Svijet pun mraka

Tko smo mi
Ovom svijetu
Punom mraka?

Hajde!
Budimo iskre
Koje lete iznad krijesa
Studenog predvečerja.

Pa kad vjetar puhne
I donese miris
Nadanja
Vinimo se daleko
U zimsko nebo

Nek’ nas zamijene sa zvijezdama.

* * *

Uvijek sam te htjela pitati – vjeruješ li u strah od ljubavi? Ne u strah od povrijeđenosti, ostavljanja, prijevara, već strah od prevelike ljubavi? One koja ti toliko ispuni srce, raširi se u njemu poput goleme spužve, pa pomisliš kako će se taj krhki organ u tvojim grudima jednostavno rasprsnuti u stotine komada koje više nikada, nikada nećeš moći sastaviti na isti način. 

Vjeruješ li u to?

Znaš, ja vjerujem. Onog trenutka kad smo srušili most između svijeta iz kojeg smo došli i onog kojeg smo sami stvorili, tog olujnog trenutka koji je pomeo sve nesigurnosti, zle jezike i poglede ispod oka, u moje se srce slila ta strašna bujica ljubavi. Sve je pomela sa sobom. Sve osim nas dvoje koji smo ostali usprkos svemu.

I zato me ponekad probudi ta zebnja, bojazan kako će svanuti, a ja te neću moći voljeti više nego jučer, jer u srce više neće stati niti mrva ljubavi.

Plaši me pomisao kako nećemo znati tko smo mi ovom svijetu punom mraka.

Uzalud ćemo prosipati svoje svjetlo na sve one beznačajne ljude koji u sjenama čekaju da ga ukradu. Znaš, one ljude koji dolaze odjeveni u kostime u boji dobrih namjera i nose maske iskrenih savjeta. Onih čiji osmjesi nalikuju na ugriz, a to ne primijetiš sve dok na tijelu i srcu ne uočiš tragove zubiju. A ima ih previše takvih. Zbog njih se bojimo vjerovati u ljubav, a što je najgore, najdraži, bojimo se vjerovati u sebe same. Pa se sve nešto opravdavamo svima što znamo voljeti, što nam srce prijeti eksplodirati ljubavlju umjesto mržnjom i zavišću.

A ne trebamo se opravdavati. Ne moramo objašnjavati ljubav mržnji, podređivati zahvalnost sebičnosti, ispirati radost suzama. Mržnja nas nikada neće razumjeti, sebičnost će uvijek uzimati, suze će u nama stvoriti bezdane, baš kao što rijeka koja uporno teče izdubi kamen.

Zagrli me čvrsto zato.

Naša će ljubav biti hrabra i neće živjeti u sjenama, a ako nam i srca puknu od te zastrašujuće, sveprožimajuće ljubavi, njihove krhotine neće biti oštre, uzaludne i pune gorčine. Pretvorit će se u zvijezde što sjaje u svim onim tamnim noćima umjesto naših očiju i rasvijetliti nam pute kojima smo krenuli ne koračajući za tuđim tragovima, već ostavljajući vlastite.

Voljet ćemo se na svakom koraku tog puta. Razgovarat ćemo bez riječi katkad (lako se istroše, znaš, naročito kada su velike) , smijući se pogledima ili putujući linijama naših dlanova. Ostat ćemo svoji, pa kad vjetrovi godina donesu miris nekih novih snova i čežnji, neće nas pronaći nespremne. Bit će nam na čast što smo više voljeli nego bili voljeni i raširiti srca da budu veća i blistavija od nebesa.

Pa nek’ nas zamijene sa zvijezdama.

Komentari

Neki baner