Sve ima svoju ljepotu ali svatko to ne vidi , Ono što treba znati svaka žena starija od 30 godina
Osobni razvoj

Sve ima svoju ljepotu, ali svatko to ne vidi

Krhki smo. Krhki, te time vrlo ranjivi. Ranjivost nas čini ogoljenima pred društvom čije oči su uprte u sve ono što činimo, kako djelujemo. Ogoljenost stvara potrebu skriti se, skriti one dijelove sebe koji će svima odati koliki nas je sram obuzeo poradi onog što mislimo, govorimo ili činimo.

Već dulje vrijeme razmišljam o stidu i sramu kojeg i sama osjećam poradi nečeg što u meni dodatno budi osjećaj neuspješnosti, jalovosti, malih smrti. Osjećaji koji su me uvelike kočili u istinskom proživljavanju sadašnjosti. Osjećaj stida i srama, o kojem se ne govori, jer eto, ljudi će radije razgovarati o bilo čemu kako bi popunili tišinu, nego ju ispuniti istinom o stvarnom stanju onoga što osjećaju.

Oh, kako je mučno prihvatiti vlastita ograničenja, buditi se i lijegati s njima, misleći kako se samo nama, nekolicini, ona događaju. Uz što je mentalno bolno, čak je tjelesno mučno živjeti sa sramom i stidom koji uz prijateljicu tjeskobu tinja u našem organizmu i smanjuje nam kvalitetu života. Iako svi u jednom trenutku svoga života susretnemo se sa stidom i sramom, tako lako prijeđemo u grupu onih koji će uprti prstom u onog/onu/one koji ne žive kako je društveno, religiozno, politički propisano. Od žrtve u sekundi postanemo nasilnik, kako bismo skrenuli fokus s vlastitog srama i stida. No, upravo to je trenutak kada bi stid i sram trebao raditi na najjače, zar ne?

I proradi. Uzdrma čovjeka. Trese ga do iznemoglosti.

Netko će kleknuti, sakriti se pred svojim licem, pred licem društva, uzimajući vrijeme za sebe dok ne ojača. U svojoj bolnoj tišini, sjest će i razgovarati sa svojim stidom i sramom. Pokušavati ući u kontemplativni unutarnji dijalog kako bi mogao iz sklupčanosti i pogrbljenosti ponovno uspravno hodati. Hodati svjestan svoje krhkosti, slabosti, te time velike hrabrosti, jer si je tako nešto priznao.

Autentično je govoriti iz iskustva. Moja borba još uvijek traje. Za one kojima sam mislila kako ću moći reći što se unutar mene događa, to se nije dogodilo. No, dogodilo ono što je još jednom pokazalo kako život ne ide ustaljenošću, niti predvidivošću. Dogodili su se značajni razgovori, dijeljenje onoga što osjećam, o onima pred kojima nisam još bila spremna skinuti veo srama, i pokazati se gola i ranjiva. No, nešto se dogodilo. Ja, koja priznajem, plačem, predajem dio sebe, svjesna cijene svoje ogoljenosti. Tog trenutka dogodilo se ono što bih nazvala istinskom empatijom.

Skinuvši se, predajući se, “predali” su se i oni.

I oni prizanše svoju ranjivost, svoju borbu sa stidom i sramom, s neuspješnosti, s podbačajem. Tada sam shvatila, vjerojatno ono što sam nesvjesno već znala, a to je kako ovaj cijeli planet sa svojim krhkim bićima je mreža. Svi smo povezani, te nitko nije odijeljen od drugih. Nekome će ovo zazvučiti kao kakva propovijed. Iskreno, nije me briga. Govorim isključivo o vlastitoj spoznaji, iz osobnog iskustva. Sve ima svoju ljepotu, ali svatko to (nažalost) ne vidi. Radije će govoriti o prividu života, života kojeg uopće ne žive, čiji aktivni sudionik nisu. Radije će ići linijom manjeg otpora, jer priznati si stid, sram, krhkost, nezadovoljstvo brakom, poslom, društvenim životom, značilo bi smrt, na čije umiranje nisu spremni.

Vjerujte mi, ni meni se ne umire svaki dan, kada nešto novo si moram priznati. Još uvijek se moj glas trese, a tjeskoba me obgrli kada dođe trenutak u kojem je potrebno ogoliti dio sebe. Ipak, svjesna sam kako promjene nastupaju tek kada jasno počnemo govoriti o onome što predstavlja ogromni teret kojeg treba tada nositi. Skrivati se, prekriti oči, cijelu glavu, osjetljive dijelove tijela i psihe, dovodi nas u tjeskobna i depresivna stanja, koja se tako lako ugnijezde i “kite” život bespotrebnih dodatcima.

Naravno, potrebno je biti mudar. Povjeriti se nećeš ludi koja jedva čeka kako bi tvojim sramom nahranila masu željnu zabave i šutanja.

Ne!

Ako pomno vodiš već spomenuti kontemplativni unutarnji dijalog, otvorit će se kanal, pojavit će se taj netko, tko će tvoju “malenost” primiti u svoje okrilje i dati primjerenu utjehu i pomoć. Mijenjanje vlastitog stava, dijalog, empatija, koraci su prema sebi, a time i brizi za drugoga.

Zbog zatvorenosti, moja kreativnost bila je u stagnaciji. No, sada sam spremna, dječjim koracima, govoriti o vlastitom stidu i sramu, te općenito o društvenom stanju na temu istoga.

Stoga, neka korak prvi, kao i uvijek, bude iskreno priznanje sebi, jer kamo ćeš ako od sebe pobjegneš?

Atma / Tajana Ćosić – Tajči

Komentari

Neki baner