Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Zabranjeno voće

Jeste li se ikada uhvatili u maštanju o nekome tko ne može biti vaš? Nekome čija vas je pojava, glas, smijeh i pogled toliko povukao u svoj svijet da imate osjećaj da se gubite u njemu…

Jeste li se ikad našli nasuprot osobe koja je u vama budila uragane?

Priznajem, ja jesam.

Svaki put kad bi sjedili za stolom, jedno nasuprot drugog i gledali se oči u oči, imala sam osjećaj da gorim.

Moj puls, moj dah, geste… sve što jesam htjelo je k njemu.

Naše su oči iskrile a u zraku oko nas bio je takav naboj da se mogao nožem rezati.

Nikad nijednog muškarca nisam toliko željela i nikada se toliko nisam borila sama sa sobom kako bih se držala na distanci.

Grizla bih usne do bola samo da ne kažem nešto krivo, nešto… previše. Zabila bih nokte u dlanove da se vratim u realnost i podsjetim tko sam, tko je on i zašto ne smijemo…

A gledao me, kao što me nijedan muškarac nikad nije gledao. Skidao je pogledom s mene ne samo odjeću, već sloj po sloj moje duše, a kad bih ga pitala što vidi u mojim očima, on bi odgovorio – Mir.

Pravila bih se da ne primjećujem što se događa među nama, rekla bih si – ‘To ne može biti.’

Na trenutke me gledao toliko prodorno da bih se prepala i skrenula pogled, u strahu od sebe i onog što bih mogla uraditi.

Ali i dalje bih osjećala njegov pogled na sebi, kako klizi po mom licu, vratu, dekolteu i razmišlja što napraviti. Da li napraviti išta ili se udaljiti od mene.

Uvijek je birao ovo drugo. I ja sam to birala. Mučila bih samu sebe. Danima se ne bi javio on… danima se ne bih javila ja.

Ali nikad nismo uspjeli otići dovoljno daleko, stalno bi se vraćali jedno drugom, kao dvije planete, čudnih orbita kojima je neminovno da se sretnu.

Kad bih sjela do njega u auto i osjetila dašak već dobro mi poznatog parfema, cijelo bi ludilo iznova krenulo.

U tim trenucima srce bi mi luđački tuklo u grlu a u tijelu pulsirala nesnosna želja, do granice da me boljelo. Tako to izgleda, pomislila sam, ta famozna fatalna privlačnost za koju tvrde da se dogodi jednom u životu.

I nisu pogriješili u opisima. I nisam ni sanjala da može ovako sluditi um i duh i srce i tijelo.

A kad smo se upoznali, ni slutila nisam da bi ikad mogla osjetiti tako nešto.

Počelo je nevino, razigrano i bez očekivanja… i to preko žice, pa sam uvjerena bila da će sve nestati kad prvi put sjednemo jedno nasuprot drugog i prasnemo u smijeh.

Kako sam se prevarila.

Ušetao je u moj život nonšalantno, poljubio me u obraz kao da se oduvijek znamo, sjeo nasuprot mene i nasmijao se. Instinktivno sam se nasmiješila i tisuću je čudnih emocija protutnjilo kroz moje tijelo.

Kako. Čudan. Osjećaj.

Na momente bih bila toliko zbunjena da sam namjerno gledala negdje u stranu a on bi mrtav hladan, rekao – ‘Gledaj me, tu sam.’

Moj. Bože.

Što li je ovo?

Kad me prvi put poljubio proklela sam samu sebe. Proklela sam sve svoje principe, sav svoj moral, sve što sam kao osoba i kao žena i došlo mi je da plačem.

Prvi put u životu, netko je u meni budio ovo… što god to bilo, kako god se zvalo a ja sam samo željela pobjeći, istom silinom koliko sam željela izbrisati sve što je između nas i rastrgati s njega tu vestu koju je imao. I povući ga bliže k sebi i učiniti bilo što i sve… baš sve.

Mjesecima sam se vrtjela noću po krevetu razmišljajući o tim poljupcima, o njegovim rukama na mom vratu, u mojoj kosi, na mojim bedrima, grudima… i svakom jebenom prokletom trenutku kada bi stali.

Jer morali smo stati. Jesmo li imali izbora?

Nije bilo važno što nitko ne bi znao. Nije bilo važno što je to takav grijeh… mi bi znali. I savjest bi nas izjedala.

I negdje u tom kaosu prvi put sam shvatila da nekog volim zapravo nevino i čisto, bez potrebe da ga posjedujem, vežem i oblikujem po pravilima društva i svojim nekadašnjim normama.

Bilo mi je dovoljno da je tu. Da postoji. Da u meni budi, sve što budi pa da se prvi put istinski osjećam živa.

Zavoljela sam ga kao čovjeka. Zavoljela sam njegov šarm, um i činjenicu da mi daje točno ono što sam od muškarca oduvijek i željela, prostor i vrijeme. U nijednom trenu nije od mene tražio ni mrvu više od onog što sam bila spremna dati.

Ni moje tijelo ni moje srce.

Prvi put se dogodilo da netko razumije kad kažem da me strah… vezanja i svega što ono nosi.

Prvi put je netko moju dobrobit stavio ispred svojih nagona i svojih želja.

I prestao je biti zabranjeno voće… negdje putem postao je čovjek s posebnim mjestom u mojoj duši. Netko koga možda nikad neću zvati svojim, netko koga možda nikad više neću ljubiti, netko kome mogu sve svoje tame i sve svoje demone staviti u ruke sa spoznajom da su tamo sigurni.

Netko koga ću uvijek, na neki svoj čudnovati način, iskreno i nesebično voljeti.


Ljudi se sretnu u krivo vrijeme, na krivom mjestu i u krivim okolnostima. Shvaćaju da bi se mogli beskrajno voljeti i da su možda prava osoba jedno drugom, ali odabiru onaj teži ali ispravni put. Ako je zapravo ispravan? Jesu li to karmički odnosi? Je li to sudbina ili su se samo karte tako posložile? Tko zna. I sama još uvijek sebi postavljam ista pitanja. Odgovori me ponekad šokiraju, istina je zaključujem, vrlo relativna.

Komentari

Neki baner