Mas(a)k(r)iranje na hrvatski način, Ogledala, Što vidiš kad se pogledaš u oči?
Cafe Osvrt na društvo

Mas(a)k(r)iranje na hrvatski način

Veli mi prijatelj: „Nećeš valjda pisati o spaljivanju gay fašnika!? Pa, danas više nitko ne kuži malo zaje……e, odmah se frka diže!“

Ma, kužim ja zaje……u, štoviše, uvijek sam za nju i nikad nisam razumjela ljude cijepljene od smisla za humor, one koji život shvaćaju turobno i stalno se na nešto žale.

No, ono što se prije neki dan dogodilo u Imotskom nema veze sa humorom, ne može biti povodom za bilo kakav smijeh i razonodu. Jer, simbolički spaliti dijete i osobe koje o njemu brinu, osim što je odraz krajnjeg primitivizma i mržnje, jeziva je poruka koju šaljemo djeci o čijem ćudoređu tako gorljivo brinemo.

Što bi trebalo, naime, pomisliti dijete predškolskog ili školskog uzrasta koje promatra kako plamen guta lutku djeteta i dvoje ljudi koji su se drznuli nazvati njegovim roditeljima!? Sigurno mu neće kroz misli proletjeti bijela golubica sa listom masline u kljunu niti će zamišljati razigranu djecu na zelenim proplancima.

Drvo se savija dok je mlado

Pomislit će u tom trenutku ili mnogo kasnije u životu, nije zapravo niti bitno kada, kako sve drugačije od sebe treba ukloniti, spaliti kao odvratnu bradavicu na nosu ovog moralnog i besprijekornog društva.

„Klasični“ mamice i tatice koji su u transu pljeskali i klicali obraza osvjetlanih sjajem fašničke lomače, brižno će gasiti televizore jer se glavni likovi u filmu ljube onako odvratno, s jezicima ili jer se glumici u milisekundi vidjela bradavica.

Gorljivo će aktivirati „child protection“ kako njihovi potomci ne bi vidjeli kakav nepoćudni sadržaj (do kojeg djeca vrlo jednostavno dolaze u tri klika na računalu), ali neće aktivirati niti jednu moždanu vijugu kako bi istoj toj djeci približili osnovne životne vrijednosti, usadili im poštovanje prema drugim ljudima, neovisno jesu li oni gay, crni, bijeli, žuti, Eskimi ili Marsovci.

Neće. Još će sinu ili kćeri dodati kakvu grančicu da ju baci u vatru. Kako se slučajno plamen mržnje ne bi ugasio. Tatica će sina tapšati po ramenu i namigivati mu onako po „muški“. Znamo mi sine tko smo, jel’da? Nismo mi tetkice i izrodi. A sin će se možda nesigurno osmjehnuti i junački lupnuti tatu po tim muškim plećima, misleći kako je vjerojatno bolje prešutjeti kako mu je jako simpatičan onaj Juraj iz susjedne ulice. A mama i tata su mu skroz „normalni“.

Zamisli ti to. Pa gdje bi onda mogao pokupiti taj pederluk? Da nije on možda kao ovaj korona virus? Širi se, a mi se nismo dovoljno pripremili, zaštitili.

Sad će netko reći: „Vidi ove, drži stranu lezbijkama i pederima! Sigurno je i ona jedna od njih. Sudjeluje u prajdovima i čita djeci dugine slikovnice!“

Nisam, braćo napaćena, ja sam jedna od onih kojoj puca prsluk za nečije spolno opredjeljenje, jer je isto dio njegove privatnosti i nikako me ne ugrožava to voli li moj susjed dečke ili moja kolegica s posla ima zaručnicu. No, strašno mi smeta činjenica kako će većina nas trošiti ogromnu količinu sline na pljuvanje različitih od sebe i zdušno sudjelovati na ovakvim demonstracijama nasilja, uz navijanje i odobravanje roditelja kojima djeca vjeruju i od kojih uče većinu važnih stvari o životu.

Djecu učimo kulturi nasilja, odgajamo ih u mišljenju kako su mržnja i neprihvaćanje prikladni i poželjni, pa kad spalimo simbolički prikaz obitelji (neovisno kojeg spola ona bila) našoj djeci šaljemo okrutnu i opasnu poruku – nasilje je dobro i poželjno. Još gore, šaljemo poruku kako je nasilje zabavno, pa kad sutradan naše dijete pretuče drugo jer ima dugačku kosu, kožnu jaknu ili voli osobu istog spola, pitat ćemo se gdje smo pogriješili.

Čija je odgovornost?

Upirat ćemo prstom u institucije, kriviti učitelje, političare i masone, ali se niti u jednom trenutku nećemo upitati jesmo li mogli tog karnevalskog dana ugasiti fašničku lomaču glasom razuma i objasniti svojoj djeci kako prihvaćati drugačije znači biti bogatiji za novu boju te duge koju tako prezirno spominjemo. Jer, različitost nije samo ljubav prema osobama istog spola.

Nisu različitost samo gay parade sa muškim tangama, perjem i šljokicama (koje, iskreno, u tolikoj mjeri karikiraju nečiji životni izbor da svi gay parovi budu svedeni na nešto groteskno i izopačeno) niti su različitost B.A.B.E sa ženskim pravima, niti su različitost crni i bijeli, žuti i crveni. Različitost su srca koja drugačije vole, usne koje se drugačije smiju, oči koje drugačije vide, um koji drugačije sanja. I svaka od tih različitosti može nas učiniti boljim osobama, plemenitijim ljudima.

Hoćemo li na lomači spaliti vlastite predrasude i zatucanost, shvatiti kako na ovom svijetu postoje stotine usamljenih dječaka i djevojčica čiji su ih heteroseksualni roditelji napustili, pretukli ili zlostavljali bez da su trepnuli, koji znaju koliko je teško biti potpuno sam na ovom svijetu i koji od roditelja/udomitelja traže isključivo ljubav i toplinu obiteljskog doma, a ne spolnu orijentaciju?

Uvijek će biti dušebrižnika sa zapaljenom šibicom „na gotovs“, željnih u plamenu spaliti odraze vlastitih strepnji i nesigurnosti. Taj plamen će im pomoći da se, navijajući u pomahnitaloj masi, osjećaju nadmoćnijima i boljima od drugih. Srećom, uvijek će biti i onih koji će vatru zapaliti u vlastitim srcima i raspiriti jedino ljubav.

Izbor je isključivo naš.

Komentari

Neki baner