Sve je otišlo u 3 materine, A što ako ti život okrene leđa?, Razvedene žene, Evo što će vam se dogoditi kada se prestanete kriviti zbog pogrešnih odluka, Ilda Dedić: Novi list, nova stranica, nova priča.
Biti Mama Popularno

Sve je otišlo u 3 materine, tamo negdje, kad su roditelji odlučili postati prijatelji svojoj djeci

Sve je otišlo u 3 materine, tamo negdje, kad su roditelji odlučili postati prijatelji svojoj djeci.

Odrastala sam u vrijeme dok su prijatelji bili djeca iz dvorišta i škole, a roditelji su bili… roditelji.

S prijateljima sam igrala skrivača, graničare i nogomet.

Preskakala lastik.

Radili smo šatore od podrezanih grana stabala.

Pravili „puške“, luk i strijele od komada drveta i starog odbačenog konopa.

Bili smo ponekad kauboji, ponekad Indijanci.

Odrastali!

Izlazili po prvi put samostalno na plažu, sladoled ili kino.

Poskrivećki se šminkali.

Učili smo skupa.

Smijali se.

Plesali.

Išli na tulume, koncerte, gitarijade.

Zaljubljivali se.

Nekad sretno. Nekad nesretno.

Plakali jedni drugima i jedno s drugim.

Bili si podrška.

Imala sam roditelje koji su mi omogućili da se igram bezbrižno.

Da se školujem.

Učili su me voziti bicikl.

Čitali mi prije spavanja.

Vodili u kino.

Usađivali vrijednosti.

Učili da poštujem starije.

Razlikujem dobro od zla.

Da sam sama zaslužna za svoje uspjehe, ali i kriva za neuspjehe.

Da bez truda, nema rezultata.

Poticali me da ustanem kad bih pala.

Upozoravali me kad bih pogriješila.

Ponosili se mojim uspjesima.

Usmjeravali me i savjetovali.

Naučili da na njih uvijek mogu računati.

I možda jesmo napredovali od tog doba, ali smo negdje usput i gadno pobrkali lončiće.

Negdje na tom putu, od vremena kad smo mi bili djeca, do vremena kad smo dobili djecu, riječ roditelj je dobila negativni predznak. Moderna definicija „roditelja“ je zadrta seljačina. Sada, ako si cool, djeci si prijatelj. Nećeš im „nametati“ pravila, niti ih korigirati kad pogriješe. Frendovi to ne rade. S frendovima skupa griješiš. S njima se zezaš i pustiš ih da rade ono što ih veseli. Ne razmišljaš o posljedicama. Samo o sada!

A ako se stvari možda otmu kontroli, ako postane sebičan egomanijak, bez trunke empatije, savjesti i odgovornosti, krivit ćemo profesore, društvo ili nekog trećeg. Nikako neće biti kriv „prijatelj bez autoriteta“.  

Djeca trebaju svoje vršnjake za prijatelje. Da igraju neke svoje „moderne“ igre. Da se vesele. Grle. Vole. Ljute. Posvađaju. Da se mire. Otkrivaju nove stvari. Da izlaze. Da griješe. Da popravljaju greške. Da uče na njima. Da stvaraju uspomene sa „sebi ravnima“.

Od roditelja trebaju da im budu RODITELJI. Da provode kvalitetno vrijeme s njima. Da se druže. Idu na izlete. Da ih vode u kino. Da odigraju skupa društvenu igru ili nogomet. Da ih ljuljaju na ljuljački, još više i više. Da ih odgajaju oni, a ne bake, tete ili ulica. Da razgovaraju s njima i nauče ih razgovarati.  Da ih vole i nauče voljeti. Da pokažu empatiju i da ih nauče empatiji. Da ih nauče što savjest jeste i da svako djelo ima posljedice. Da ih nauče odgovornosti. Da ih ohrabre. Ali i da viknu kad treba. Da im kažu kad griješe. Da ih korigiraju. Usmjere.  Da im budu autoritet,  oslonac kad se spotaknu. Da ih zagrle, vole i kažu da na njih mogu računati.

Ali ako im mi odlučimo biti „prijatelji“, tko će sve to napraviti? Tko će im biti roditelj?

Komentari

Neki baner