Život kao prometna gužva, Pročitaj ovo i shvatit ćeš da si zapravo vrlo sretna osoba!
Cafe

Život kao prometna gužva

‘I ja sam čovjek od krvi i stresa’ – vidjela sam nedavno post koji me dobro nasmijao. Jer realno, na stresnu situaciju bismo se zaista trebali dobro nasmijati.

Rekla bih da je stres donekle postao stil života i da pomalo postajemo opsjednuti njime. Ako nismo u stresu nešto s nama ne štima. Pa opet, ljudi su preživjeli ratove i brojne strahote, ni ne znajući da su u stresu i ne pridavajući tom pojmu značaj.

Svi donekle znamo kako i zašto nastaje stres te što raditi kako bismo ga izbjegli. Međutim, stvar je u tome što bismo fokus zapravo trebali staviti na kontru stresu – opuštenost.

Dok sam sinoć prala zube, shvatila sam da mi nije jasno kako ljudi uspijevaju to uraditi, a da pritom nisu prekriveni pastom po cijelom licu. Kako itko uspije oprati zube kao u reklami? Kod mene se uvijek nađe i ponešto na podu ili po odjeći. Kako djeca peru zube? Nisu opterećena time da sve mora biti sterilno, a pasta im se cijedi posvuda. I to ih zabavlja.

Kako se ponašaju kada nešto razbiju ili proliju? Mi smo ti koji se u trenu uznemirimo, pogotovo ako nam crvene lampice već odavno titraju. I onda, dovoljna je samo jedna kriva riječ, krivi pogled (partnerov, kolege s posla ili pak potpunog stranca) i mi smo debelo prešli u crvenu zonu. Guramo li sebe do krajnjih granica iznemoglosti, pa onda okrivljujemo sve oko sebe zbog toga što smo pregorjeli?

‘Samo diši!’ – stiže upozorenje sa svih strana.

‘Napravi restrart!’

Nema šanse da prije sljedećeg godišnjeg itko napravi restart o kakvom zaista sanja, ali tajna je u malim stvarima. Sjetiti se učiniti nešto za sebe.

Koliko čaša vode je danas klizlo niz naše grlo? Koliko smo puta duboko udahnuli? Jesmo li sebi uputili pohvalu ili riječ podrške? Koliko smo novih zadataka prihvatili, a zapravo znamo da ne stignemo riješiti ni posljednja dva do kraja tjedna? Jesmo li pjevali u automobilu na putu s posla, zaglavljeni u prometnoj gužvi?

Prometna gužva! Odjednom grozan osjećaj u trbuhu kada ovo pročitamo, a ona zapravo idealno opisuje život. Tu smo gdje jesmo. Ne možemo ni naprijed ni natrag. Nema prošlosti ni budućnosti. Samo sada. A mi šizimo, jer što prije želimo stići negdje. Dok nam tu, pred nosom, vrijeme lagano teče i zove nas na prisutnost.

Samo se trebamo sjetiti kako izazovi ionako čekaju na svakom uglu. Najveći problem možda tek nastane kada, izvukavši se iz prometne gužve, shvatimo kako ispred zgrade nemamo gdje parkirati. I eto novog stresa. Ili opuštenosti, za promjenu?

Komentari

Neki baner