Srca lome strahovi a ne ljudi. Srca lome demoni s kojima se nikada nismo naučili nositi...
Popularno Tridesete

Srca lome strahovi, a ne ljudi. Srca lome demoni s kojima se nikada nismo naučili nositi…

– Trebaš smanjiti svoju energiju i svoj gard. – rekla mi je mrtva hladna jer mi je željela dati do znanja da će u ovom odnosu ona biti šef. Gledala sam je kao da je zapravo ne vidim i samo se nasmiješila.

Oduvijek su me fascinirale nesigurne žene, one koje imaju potrebu ugasiti tuđi žar, samo kako bi sebe uzdigle. One koje ne razumiju da najviše blistamo kad drugima pružamo ruke i pomognemo im da se uspnu za koju stepenicu.

Nije ona bila moje društvo. Nismo mi bile isti svijet. I nije to bilo zbog toga što lavica u meni previše voli pažnju, bilo je to zato što čovjek u meni ne bi mogao biti prijatelj s nekim tko suviše voli gasiti tuđe zvijezde.

Vidjela sam to na svakom koraku. Žene koje gaze. Žene koje lome.

Žene koje izgledaju besprijekorno dok ne progovore. Žene iz kojih vrišti frustracija i nesigurnost. Žene koje požele iskočiti iz kože kad se nađu u blizini žena poput mene.

Onih koje se uvijek smiju i svijet im je čarolija, onih koje prepoznaju tuđu vrijednost i žele je slaviti. Onih koje rašire i oči i ruke i srce i požele grliti svako dijete i svaku osobu i svaki novi dan.

Mene odbija uskogrudnost, posesiva i zatvoreno nebo, ispod kog se ne možeš popeti na prste, dok rukama štitiš oči od sunca i otkrivaš nove horizonte. Mene odbija biti kraj onih, koji vrište nesigurnošću, potrebama i moranjem jer osjećam kako se samo žele nahraniti tuđom ljubavlju i energijom a onda ih odbaciti.

Odbija me kad me drugi love za ramena i pokušavaju obuzdati život u meni, posjesti me kao dijete na stolicu i zabraniti mi da dišem, razmišljam i osjećam, samo kako bi time umirili demone u svojim njedrima.

Odbija me kad ljudi ne vide zvijezde u tuđim očima, baš kao što ih ona ne vidi u nikome oko sebe.

Često sam mislila da i sama moram tako, podići gard kraj takvih žena i štititi svoj unutarnji svijet. Dugo sam kraj njih stajala bezizražajno kao da se upravo spremamo odigrati partiju pokera. No nekako, negdje putem, shvatila sam da me ono što stvarno jesam, ta moja vedrina, entuzijazam i otvoreno srce najviše štite od ljudske zlobe.

Ne moram postati kao one, da bi se od njih zaštitila. Zapravo se uopće ne moram štititi. Njihova mi nesigurnost i frustracija ne mogu ništa.

‘Pas koji laje ne grize.’ – rekao je nedavno jedan od mojih najboljih prijatelja. – ‘ Po tome sam znao da ne misliš ono što pišeš, već samo dižeš bedeme. Pa diži ih ako misliš da trebaš.’

Ne trebam. U tom sam trenutku shvatila da ne trebam.

Ne moram se štititi ni od onih koje volim, ni od onih koji ne znaju kako bi sa mnom na kraj, jer tuđi osjećaji stvoreni ludim scenarijima u njihovim mislima, nisu moja odgovornost.

Sa mnom svatko zna na čemu je. Sa mnom je svatko velik, dok sam sebe ne sruši u mojim očima. Sa mnom je svatko siguran dok ne počne ljude tretirati kao ovce, izigravajući bijesnog vuka.

Meni je svatko čovjek dok se sam ne potrudi pretvoriti u nečovjeka. Tad se samo okrenem na peti i zaboravim da postoji. Ne iz zlobe, već zato što nemam potrebu biti jastuk za tuđu tamu, ni otirač za tuđe frustracije.

A ona je njima odisala, dok me gledala tim svojim prodornim sivim očima i ponavljala tu pakosnu rečenicu, pomno naglašavajući svaku riječ, kako bi djevojčici u meni održala lekciju, kako bi je u startu razoružala, ukrotila i uplašila.

Ali ja nisam više djevojčica, samo imam djetinje srce i odavno se ne bojim vukova. Znam gdje su im bolne točke i gdje su ranjivi, baš tamo gdje najviše kese očnjacima, baš kao i ona, u tom trenutku. Njena snaga bila je umjetno stvorena na ruševinama tuđe. Hranila se time što je gasila tuđe zvijezde i pretvarala ih u grumene prašine što bi besciljno lutale svemirom.

No njena tama bila je preslaba u mom slučaju. Poljubila sam je u obraz, poželjela joj sve najbolje i polako, sigurnim korakom išetala iz njenog mračnog života, nijednom se ne osvrnuvši.

Bez žaljenja, jer tu zaista nisam imala za čime žaliti.

Zahvalila sam joj u sebi na velikoj lekciji i na prilici da još jednom pogledam horizonte njenog neba bez zvijezda i uvjerim se, kako to sigurno nije put kojim bih ikada mogla koračati.

Nije svaka prilika zaista prilika, nije svatko tko ti nudi ruku tvoj prijatelj.

Nije ni svaki vuk, zapravo vuk, već mala, ranjena ovčica koja ne razumije da joj ljudi ne prilaze kako bi je oderali, već kako bi možda od nje nešto naučili, s njom nešto podijelili, ili samo popili šalicu kave.

Nismo svi loši. Nemamo svi zle namjere. I ne dolazimo u živote drugih kako bi tamo napravili nered. Ponekad dođemo jer su se tako ispreplele životne niti, jer je svatko od nas trebao neku lekciju i neko iskustvo kako bi sam za sebe znao kojim putem nastaviti dalje.

Ali vidim svakodnevno u ljudskim očima svu silinu straha, koja im ne da, da budu ono što jesu, koja ih koči u ljubavi, snovima i željama, koja im ne dopušta da otvore srce i da se iskreno nasmiju drugom ljudskom biću.

Vidim kako ti strahovi lome srca. Vidim kako utapaju duše, vidim kako gase odnose i kako odvajaju čovjeka od čovjeka. I te strahove ne mislim hraniti. I ne mislim podilaziti ‘vukovima’.

Komentari

Neki baner