Virus
Cafe

Virus

Prije koji sam dan, točnije u subotu, otišla na tržnicu. Volim ta prijepodneva prvog dana vikenda, laganu šetnju između štandova i žamor stotine glasova koji se stapaju sa svim tim šarenilom. Još kad mi je moja kumica mahnula obavijestivši me kako je donijela domaće mlijeko i vrhnje, pomislila sam kako subota nije mogla početi ljepše. Sve dok ovu pretproljetnu idilu nije razbio glasni samodopadni mladac koji je stao iza mene u red čekajući svoju „mjericu“ vrhnja.

Na moju, ali i nesreću svih ostalih koji su se tog subotnjeg prijepodneva zaželjeli domaćih mliječnih prerađevina, mladi je gospon sreo prijatelja s kojim se upustio u jednu od onih rasprava u kojima se govornik tobože obraća sugovorniku, a krajičkom oka pogledava sve ostale oko sebe provjeravajući slušaju li njegov važni monolog.

Prijatelj: „E, di si prijatelju, nisam te vidio sto godina? Kak’ si, šta ima?“

Glasni mladac: „Ma, buraz, bio sam ti tri tjedna na Tenerifima, vratio se prehlađen k’o konj. Evo već tjedan dana grlo otkida, temperatura, kašalj. Došao ja na posao,  a oni meni – vrati se kući, korona i te gluposti. Otkud bi na Tenerifima dobio koronu?“

(Opaska: jedan je hotel na Tenerifima bio pretvoren u karantenu zbog koronavirusa i u njemu je u izolaciji bilo oko 700 turista. No, naš govornik je valjda bio na nekim drugim Tenerifima).

(Mala stanka, jer se naš mladi govornik zakašljucava od svojih silno smiješnih prispodoba).

Glasni mladac (nastavlja): „A baš sam mogao malo ostat’ na poslu, da onog iz računovodstva zarazim, dosadan je u p.m.! Znaš da ja sve bratski dijelim!“ (još hripavog smijeha, dotad bezbrižni kupci nervozno se okreću).

Prijatelj: „Znači, ti ne vjeruješ u tu koronu?“

Glasni  mladac: „Ma daj buraz, čisto prodavanje magle. Ja se najedem slanine, luka, kobasice i da vidiš! Kakvi virusi, maske i gluposti. Tu je kod nas samo desetak bolesnih. Nije to neki bed.“

Priči je kraj, barem što se mene tiče, jer sam svoju porciju vrhnja i mlijeka, ali i nepatvorene ljudske gluposti dobila do daljnjeg.

Ne smatram se nekim paničarom, hipohondrom niti zatucanom babom i potpuno sam svjesna kako mediji katkad znaju potpirivati i širiti paniku među ljudima do neslućenih razmjera. No, olako shvaćanje zabrinjavajuće situacije jednako je opasno. Zapravo, još je opasnije. Jer, osoba koja ne mari, u svom će nemaru oštetiti još mnogo osoba.

Možemo mi govoriti o zavjerama farmaceutskih kuća, masona, svjetskih moćnika ili virusima „puštenima na slobodu“ iz tajnih laboratorija. I vjerojatno bismo u određenom postotku i imali pravo, jer je ovaj je svijet odavno postao kotao u kojem se kuhaju i serviraju najnevjerojatnije stvari. Slažem se kako pretjerana opsjednutost jednom stvari stavlja na „stand by“ ostatak bitnih stvari u našim životima (primjerice posao koji se mora obavljati, koji trpi gubitke dok mi hodočastimo u potrazi za desetom zaštitnom maskom ili još litrom dezinfekcijskog sredstva). Raditi i živjeti se mora.

No isto tako, ne smijemo izgubiti iz vida ozbiljnost situacije u kojoj je jedan virus u vrlo kratkom vremenu u stanju „na koljena“ baciti većinu svijeta,  a čitavu jednu zemlju poput Italije pretvoriti u karantenu. U jednom danu umre 133 osobe, a glasni mladac na tržnici govori o špeku i bijelom luku, ponosno naglašavajući kako virozu bratski dijeli!? Sumnjam kako bi šala pala na plodno tlo kada bi se ista situacija dogodila u Hrvatskoj. „Tu je samo desetak bolesnih“, veli. „Nije to bed“.

Ali Italija nije Kina. Nije neka zemlja na drugom kraju svijeta u kojoj jedu šišmiše i ljuskavce pa poberu neku egzotičnu boleštinu.

Italija je odmah iza ugla. Pa kada se kod nas brojka od 13, nedajbože, pretvori u 133, korona humor će postati malo manje popularan. Jer, koliko god se mi dičili kako smo spremni na sve, podatak kako tek mali postotak ljudi pere ruke nakon toaleta, kako su djeca u školama tek pod prijetnjom epidemije korona virusa dobila sapun u školama (!?), kako mjere opreza od potencijalne zaraze uključuju, primjerice, premještanje jednog glazbenog koncerta iz veće u malo manju dvoranu (jer se u manjoj, valjda, ne možeš zaraziti!?) pokazuje kako smo daleko od spremnog. A ljudi poput mladića s tržnice zabrinjavajuća su pojava zbog koje se, jednim velikim dijelom, situacija, kada do iste dođe, još dodatno pogorša.

Jer, svaki je organizam, odnosno sustav u ovom slučaju, jak koliko je jaka njegova najslabija karika. A mi smo kao pojedinci i kao država u tom slučaju u velikom problemu. Jer smo već inficirani jednim daleko najopasnijim virusom. Onim ljudskog nemara i gluposti.

A taj se širi nezaustavljivo.

Foto: ABCNews

Komentari

Neki baner