Maja Lunde: Plavetnilo
Čitajmo zajedno

Maja Lunde: Plavetnilo

Priznajem, od nekih pisaca očekujem mnogo, posebno kad me na prvu osvoje svojim stilom pisanja, idejom i izvedbom. Jedna od njih je i Maja Lunde.

Njena Povijest pčela me oduševila, prodrmala, osvijestila i otvorila mi oči, a Snježna sestra me vratila u djetinjstvo i podsjetila na najljepše božićne bajke. Ništa manje nisam očekivala ni od Plavetnila. I opravdala je sva moja očekivanja. Još jednom me uspjela ostaviti s knedlom u grlom i suzom u očima.

“Nad nama je nebo bilo plavo. Ni oblačka. Plavo, uvijek plavo. Počeo sam mrziti tu boju.”

Plavetnilo je drugi dio Lundine ekološke tetralogije.

Nakon Povijest pčela, ovdje progovara o još jednom aktualnom globalnom problemu, nestašici vode za piće. I to obrađuje tako suptilno, sirovo i otvoreno, uz tu neku skandinavsku trezvenost i prisebnost.

Pratimo dvije priče, udaljene tridesetak godina i nekoliko tisuća kilometara. U 2017.godini šezdesetsedmogodišnja Signe putuje sa svojim brodom Plavetnilo iz Norveške u Francusku, odlučna pronaći svoju davno izgubljenu ljubav i suočiti se s njime.

Signe se prisjeća svoje mladosti, prilika koje je propustila, ljudi i događaja koji su je obilježili.

Ona je jaka i neovisna, tvrdoglava žena koja nikada nije dopuštala da drugi upravljaju njenim životom. Paralelno odlazimo u 2041., u okolicu Bordeauxa i upoznajemo Davida i njegovu kćerkicu Lou koji preživljavaju u ratom poharanoj Francuskoj, u potrazi za ostatkom svoje obitelji. Nema hrane i velika je nestašica vode te David i Lou nekakvu utjehu pronalaze u nasukanom brodu. Mnogo toga će ih još zadesiti, ružnoga i lijepoga, tužnog i sretnog. Sigurno nezaboravnog.

Ovaj roman krasi nekakva mirnoća koju ulijeva u nas, koliko god težak i potresan. Lunde uspjeva svojim minimalističkim pripovjedanjem predočiti sve što nam je potrebno kako bismo doživjeli što nam želi reći. Lišeni smo pretjeranih opisa i dočaravanja, na nama je da si sve posložimo u glavi.

Kroz univerzalnu temu ekologije upoznala nas je s raznim likovima koji imaju svi imaju nešto zajedničko…

Oni pate i nose se s time na sebi svojstven način. Mladi David, pun straha za svoju kćer te suprugu i sina koje ne može pronaći, neprestano preispituje svoje odluke.

“More je život”, nasmijala se. Ništa nije bilo bolje od tog smijeha, učinio bih bilo što za taj smijeh.”

Lou, tvrdoglava petogodišnjakinja koja ne želi čuti ne i ne odustaje dok ne uspije. Signe, koja se nije promijenila od mladosti i koja je oduvijek težila ženskoj emancipaciji i priznavanju u svijetu. Susrećemo i nekolicinu upečatljivih sporednih likova od kojih su svi iznimno važni za samu radnju romana.

Ovo je distopijska priča, roman koji ne pršti od akcije i prevelikih događaja, ali svakom novom rečenicom dopire do čitatelja i tjera ga da se zamisli i zapita.

Njegov cilj nije da samo zabavi, već da nas i nauči i pouči. Mene je ostavio u razmišljanju i promišljanju, punu pitanja o kojima bih mogla satima raspravljati. Za mene je to odlika odličnog romana, kroz predivnu priču progovoriti o nečemu još važnijem, to predstaviti na razumljiv način i natjerati nas da o tome razgovaramo.

“Ne misliš da sve što imaš oko sebe može samo tako nestati. Iako slušaš da se svijet mijenja. Iako to vidiš na termometru. Ne razmišljaš o tomu do dana kad te ujutro ne probudi zvuk budilice nego vrisak.”

Izdavač: Ljevak / via: Books, Movies, Music

Komentari

Neki baner