Treba li nam Vodič kroz život za autostopere? , Ne mogu si pomoći – Laž koju svaki znak Zodijaka uvijek govori ljudima!
Cafe

Treba li nam Vodič kroz život za autostopere?

Mnogo se puta zapitamo o smislu postojanja koračajući kroz veliku misteriju zvanu život. Je li to ’42’, kao što nam je poručila Duboka Misao? Ako nije, što je onda? Održavanje balansa i življenje u trenutku? Bi li svijet isčeznuo kada bismo dobili odgovor na naše pitanje?

Svatko za sebe, krojeći svoju sudbinu, stvara određene ideale i zamisli o životu. Svaka religija daje svoje smjernice o dostizanju cjeline, svaka država kroji svoje zakone življenja, a svako stoljeće daje nove preduvjete za stvaranje okoline u kojoj se sam život formira. I premda situacije nikada nisu iste, smisao života, svemira i svega ostalog kao da se ni milijunima godina nije mijenjao.

Godinama slušamo da je život borba.

Ali čini mi se kako nijednoj generaciji nije bilo ovoliko dobro kao što je nama koji smo odrasli nakon rata, jer za vrijeme rata bilo je mnogo gore nego što je danas. A živjelo se upravo dan za dan.

I koliko god ne mogu da se iznova ne zapitam o smislu života, toliko mi se sve više čini kako je trik baš u tome da puno ne propitkujem, već živim. Znači li to onda da je smisao život jedino i samo – življenje istog?

Napad virusa za nas je sličan onome vanzemaljaca na Zemlju s ciljem izgradnje svemirske obilaznice, a takve nas situacije jedine i ponukaju da se sjetimo pravih vrijednosti. No, mijenjamo li se samo kada nam je strah pred vratima i kada nas pogodi nevolja? Imamo li samo tada kapaciteta biti zahvalni i sretni sa svakom sitnicom koju posjedujemo ili koja nas okružuje?

Dok besciljno listam objavu za objavom iz virtualnog svijeta, vidim jedino crno – bijele priče i kao da svjedočim životu koji dolazi iz svjetlosti i onom koji vreba iz tame.

A čemu vjerovati? Jesam li u stanju održati balans unutar crno – bijelog svijeta i gledati cijelu situaciju u bojama koje sam sama pomiješala? Jesam li u stanju biti oprezna i društveno odgovorna, a istovremeno opuštena, u stanju svjesnosti o prolaznosti života i izdignuta iznad osjećaja straha koji ionako ne bi trebao pripadati meni?

Je li život zaista putovanje, a mi samo autostoperi koji se ukrcavaju u Zlatno srce?

Nitko nam ne može garantirati da će vožnja uvijek proći glatko i s užitkom. No, nekima je najveći izazov u iščekivanju onog što dolazi i neznanju o tome gdje će sljedeće završiti. Sve u svemu, svakako stižemo na odredište. U Restoran na kraju svemira. Ili na planet Magratheu. Stoga, usporimo i pokušajmo pronaći balans u ovom trenutku dok dišemo punim plućima koja su još uvijek zdrava i dobro nam služe.

“Što ako se nađete u beznadnoj situaciji? Budite sretni što vam je život do sada bio dobar. Ako vam nije bio dobar, što se, s obzirom na vaše trenutne oklonosti čini vjerojatnim, radujte se što ćete se uskoro riješiti toga.”

Samo bez panike i sjetite se, naravno, ponijeti ručnik!

Komentari

Neki baner