Zima usred proljeća
Tridesete

Zima usred proljeća

Jutros me ponovno probudio potres. Postaje to izgleda normalno, da se tlo pod nama cijelo vrijeme trese. Tren nakon bacila sam pogled kroz prozor.

Mećava.

Protrljala sam oči pa se izvukla iz kreveta, onako kao mace. Rekao bi netko – baš slatko. Ali ništa nije slatko u ovim jutrima…

Umila sam se, obukla i skuhala kavu i čaj a zatim se opremila za Sibir koji me čekao vani i izašla na snijeg. Ulica je bila potpuno pusta. Ne sjećam se kada je zadnji put bila ovako tiha. Dohvatila sam lopatu i krenula čistiti prilaz. Tako poznata radnja, tako laka, prije toliko zabavna.

U mislima sam vraćala slike ranijih godina kad bi cijelo susjedstvo čistilo svoje prilaze, svi se smijali i nadvikivali, dijelili kuhano vino i vrući čaj. Kada ćemo opet tako?

Krajičkom oka spazila sam tatu na drugom kraju dvorišta, gledao me šutke i polako odbacivao snijeg. Pretpostavljam da je razmišljao o istim stvarima.

Nešto kasnije, sreli smo se ispred ulaza, mokri i smrznuti.

– Drago mi je što nisi uzela onaj stan.

– Ionako bih se sad vratila doma…

– Da, vjerojatno bi.

Šutjela sam. Najam stana sad je bila zadnja točka na dugoj listi nekih, čini mi se vrlo davnih želja i potreba.

– Nije mi žao nas starih… – nastavio je dok smo tresli snijeg s čizama.

– Ali ti si tako mlada… tek si počela uživati u životu.

Spustio je pogled. Samo dva put sam ga vidjela ovakvog, poraženog. Oba puta ja sam bila uzrok, zapravo moje bolesti. Prva u djetinjstvu, druga početkom prošle godine.

Nisam mislila da ću ga opet gledati takvog, nisam to htjela. Šutjeli smo.

Dok ovo pišem niz lice mi se kotrljaju dvije, tri izdajničke suze. U tajnosti moje sobe, daleko od svačijeg pogleda, daleko od fasade jake i hrabre žene, na trenutke si dopustim biti samo ljudsko biće. Nije to zbog straha, nije zbog nemoći, nije zbog silnih stresova koje uzrokuju konstantni potresi i cijela ova potpuno nadrealna situacija. Već zbog svih nas.

Nismo ipak ovo zaslužili.

Bili bogati ili siromašni. Živjeli u vili na šest katova ili u maloj, trošnoj garsonijeri. Bili uspješni manageri ili ‘obični’ šljakeri. U ovom smo kaosu posve isti. Niti potres, niti korona nisu gledali ni stanje našeg računa, ni ljepotu ili skromnost doma u kojem živimo. Nisu gledali našu popularnost ili anonimnost, niti naše želje, ambicije i strahove. Došli su, nepozvani u naš svijet i sve izokrenuli.

Ima ljudi koji samo žele zgrnuti što više para i pokoriti svijet. Ima ih koji samo žele zaraditi u ovom kaosu, ima ih loših… ali mislim ili se barem nadam, da ima puno više nas koji smo jednostavno samo ljudi.

Mi, vi oni… ti, ja, onaj tamo… bogat, siromah, uspješan, bogec, klošar, manager… svi smo mi na kraju dana isti. Jednako nesretni, jednako odsječeni, jednako poraženi u ovoj priči.

I zaslužili smo mnogo bolje od ovoga. Zaslužili smo živjeti mirno, bezbrižno. Zaslužili smo uživati u sitnim radostima.

I da… zaista je loše što bolje njegujemo virtualne profile no stvarna prijateljstva i što više posvećujemo pažnje zavođenju nekog preko dating stranica, već partneru od krvi i mesa što spava pokraj nas.

Loše je što smo izgubili dodir sa stvarnosti, što su mnogi posve izgubljeni u nekom izmišljenom svijetu koji postoji samo u njihovoj glavi.

Loše je što smo sve izokrenuli. A svijet zaista izgleda kao Sodoma i Gomora.

Loše je što tek sad skidamo slojeve svih svojih krinki, na lice stavljamo medicinske maske i ponovno otkrivamo ljudskost u sebi. I što tek sad shvaćamo gdje smo sve svi mi pogriješili. Gledam gdje sam sve sama pogriješila. I osjećam ljutnju što nisam više živjela, manje razmišljala, manje dvojila, manje… evo i sama sebe osuđujem što sam bila samo čovjek.

Istina je da smo sami sebi dali mnoga prava, da živimo kako god tko hoće, ali putem smo zatrli mnoge slobode i jedni drugima ali i samoj planeti.

Vodili ratove u ime svojih uvjerenja, u ime neke svoje ‘pravde’, u ime tumačenja samo jedne strane medalje, negirajući drugu, u ime napretka i znanosti, otkrivanja novih svjetova i ekspanzije… zatrli smo svoj mikro kozmos.

Promatram i čekam razne ‘hodače za život’, udruge ove i one, okorjele feministice, glasne revolucionare, tvrdokorne konzervativce i razne molitelje koji nas inače opsjedaju pred bolnicama, da se oglase, da učine nešto. Ali nijednog radikalnog bića nema.

Sad trče centrima, gomilaju stvari, guraju se i laktare ili zaraženi hodaju okolo i šire koronu na druge, kao da je šećerna vata.

Na prvoj crti, ostali smo mi mali, obični ljudi, s još uvijek plemenitim srcima i iskrenom željom da pomognemo svakom, bilo kom, ne samo sebi.

Boysi, inače znani kao huligani, ovih su dana heroji. Upamtimo to.

Medicinske sestre i liječnici koje uvijek pozivamo na red, lome se za nas od umora i obolijevaju. Upamtimo to.

Upamtimo i da se hoteli i crkve nisu otvarali za one koji su u potresu ostali bez doma. Upamtimo da se nisu razvezale kese za potrebite od strane onih koji imaju, već opet od strane nas malih.

©️ Marko Pletikosa / Zagreb, 22.03.2020.
Upamtimo tko je ovih dana bio gdje i što je činio. Upamtimo za vrijeme nakon pakla.

Jer i ono će doći. Doći i za mnoge od tih sebičnjaka, ali i za mnoge od nas malih.

Nismo svi zaslužili ovo, ali korona misli drugačije. Došla je kao šamar, kazna ali i putokaz.

Prvo je iz nas izvukla točno ono što jesmo, da bi nam jasno pokazala – evo to je čovječanstvo, a onda se raširila našim ulicama i počela naslijepo odabirati svoje žrtve. Njoj je svejedno tko je od nas dobar i loš, ona je kazna za kolektivni nemar. Za kolektivno – ‘Nije me briga i nije moj problem.’

Bila ona prirodna kaštiga, u što iskreno sumnjam, ili nastala genetskim inženjeringom, nekog iz one ekipe bolesno pohlepnih, više nije važno.

Jednog dana, u bližoj ili daljoj budućnosti, sigurna sam, nekome će se suditi zbog zločina protiv čovječnosti.

Ali danas. Danas se sudi nama.


Kao pahulje na mekim, tek rascvalim granama trešnje, drhtimo, lovimo se, topimo i čekamo proljeće, ovo pravo proljeće, proljeće koje označava kraj strahova, virusa i potresa… da nas pretvori u kapi vode, što padaju na plodno tlo, snova koje smo pospremili u džepove, pa da iznova postanemo život.

Komentari

Neki baner