Ljubav u doba korone
Cafe

Ljubav u doba korone

Kako bi bilo lijepo kada bi mogli izolirati ljudsku glupost. Fino je baciti u karantenu na neodređeno vrijeme, strogo paziti da ne dođemo u kontakt s njom, dezinficirati sve površine koje je eventualno kontaminirala i ne puštati je van dok sama sebe ne uništi.

Ovako sjedimo unutar svojih domova, strahujući od opasnog nevidljivog neprijatelja i nastojeći zadržati kakav – takav privid “normalne” svakodnevice, dok se mnogobrojni koji su se neopravdano provukli pod naziv “homo sapiens” šetaju bez maske, bez rukavica, bez pameti. Oni su se izolirali samo od zdravog razuma, ostalo osamljivanje im je strano i, po njihovom uvaženom mišljenju, krajnje nepotrebno.

Krše samoizolacije, odlaze liječniku tajeći kako bi možda mogli biti zaraženi, pa kompromitiraju zdravlje svih tih ljudi koji danonoćno padaju s nogu kako bi zauzdali ovo ludilo koje nam je posljednjih mjesec dana okrenulo život naopačke. Ili pak skoknu na benzinsku crpku (kao jučer jedan vremešni bračni par), jer ih je „stisnulo“ na wc, pa kad su obavili ono zbog čega su došli, nonšalantno pripomenu djelatniku benzinske kako su zaraženi corona virusom i kako bi možda trebao dezinficirati ključ sanitarnog čvora (!?). Jer, potresi, požari i pandemije nam nisu dovoljni.

Ljudska glupost i nedokazanost jesu ono što stavlja  „točku na i“, pa čovjek ne može ne zapitati se jesu li sve te pošasti doista slučajnost?

Danas sam, naime, pročitala vijest o najezdi skakavaca koji u rojevima veličine Luksemburga opsjedaju istočnu Afriku i odmah pohitala proguglati deset biblijskih zala. Muhe, žabe, tama, krvave rijeke…, sve to još nema „done“ kvačicu na popisu pošasti, a kako je krenulo, neće proći mnogo da i to dođe na red.

Možda nam je to kazna za svu onu mržnju i krvoproliće koju stoljećima i naraštajima njegujemo i potpirujemo?

Za sve one gluposti i tuđe ideale za koje se borimo i stradavamo, profit za kojim trčimo, istinske vrijednosti koje zanemarujemo. Možda pretjerujem, možda paranoja izolacije uzima danak, heh…

No, šalu na stranu.

Je li došlo vrijeme da se svi skupa resetiramo na tvorničke postavke i presložimo piramidu vrijednosti prema kojoj živimo, pa da njezina baza napokon bude ono što nema etiketu s cijenom, ono što se ne mjeri brojem lajkova i pratitelja, ono što ne podliježe zakonima profita, ono što nas ne udaljava jedne od drugih toliko da se ne poznajemo iako dijelimo život i dom?

Možda sav ovaj kaos, jednom kada mu napokon dođe kraj, učini stvari jasnijima baš kao što zrak postane čistiji nakon snažne oluje, i ta piramida napokon bude posložena onako kako je odavno trebala biti.  A mi shvatimo koliko smo sićušni i beznačajni naspram prirode koju, kao i većinu toga u životu, uzimamo zdravo za gotovo. Shvatimo kako moramo živjeti za drugoga, da bismo mogli uistinu živjeti za sebe same.

Jer, i mi smo; svatko od nas jest, mikrosila prirode za sebe. Kao malene jedinke sposobni smo za velike stvari, a umjesto toga odlučujemo biti neopravdane veličine i ostavljati beznačajne tragove. Biti točkice koje se toliko napuhuju, šire i rastu,  a sve da bi konačno narasle do jedne velike nule.

Sjetimo se ljubavi u ovo doba korone.

Pomislimo kako sve ima onakvo značenje kakvo ga mi pripišemo, pa ukoliko odlučimo iz ovog sivila izvući poruku kakva zaslužuje biti iščitana, tada možda ipak sve nije bilo uzalud. Oslobodimo se od svih tih ograničenja, ustručavanja, lažnog morala. Osvijestimo konačno istinu da, kada bacamo blato na drugoga, to isto blato ostaje i na našim rukama.

Odaberimo se razboljeti od ljubavi, stoga. Jer, ona je jedina od svih bolesti za koju lijek ne želimo imati.

Komentari

Neki baner